Dobro Došli na forum kluba Sebilj
1 2 
Onderwerpen lijst
Nieuwe reactie
Auteur

Da se ne zaboravi....

Hotforum
Gratis je eigen forum
Sebilj
30-11-09 12:59
ćetnik kaze: "Nikada više u Sarajevo!"

Dr. Nele Karajlić, nekadašnji frontmen kultne sarajevske grupe "Zabranjeno pušenje", kaže da ne želi ikada više da svira u Sarajevu, niti ima želju da posjeti grad koji ga je prevario!

"Ljudi za koje sam 30 godina vjerovao da sanjaju isti san kao i ja, da imamo zajedničku državu u kojoj dijelimo dobro i zlo, pokazali su svoje drugo lice odmah nakon raspisivanja referenduma o otcjepljenju i jednostavno više nisam želio da sa takvim ljudima budem u istoj priči", kaže u intervjuu za "Press RS" legendarni Nele. On je danas lider "No smoking orkestra", čiji je član i proslavljeni režiser Emir Kusturica, a u nedelju, 29. novembra, nakon 11 godina, nastupiio je pred banjalučkom publikom u dvorani "Borik".

- Zašto ne želiš da ideš u Sarajevo? Da li i ti, poput Kusturice, smatraš da je u tvom rodnom gradu stvoren negativni mit o tebi koji se bazira na iznevjerenim očekivanjima?

Osjećam se malo drugačije, da sam prevaren. Ali to ne znači da osećam neku vrstu gorčine. Jednostavno, shvatio sam da je riječ o jednoj priči u kojoj sam ispao potpuni višak. Duboko sam vjerovao i gajio iluziju da živim u zemlji sa drugačijim ljudima i da jablan, koji je stajao ispred moje zgrade, ne treba da dijelim samo sa drugim Sarajlijama, već i sa Slovencima, Hrvatima, muslimanima... A onda sam iznenada shvatio da niko od njih nije sanjao isti san koji sam ja sanjao. Lično, nemam ništa protiv toga. To je njihov san i pristup stvarima i za mene je bilo najbolje da ih više ne iritiram i da se izvučem iz cijele priče. Tada sam riješio da učinim sve kako bi me zaboravili. To bi bilo najbolje. I njima, i meni.

- Održavaš li kontakte sa ekipom "Zabranjenog pušenja", koju predvodi Sejo Sekson?

Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bih održavao kontakte. Razlika između mene i njih je u tome što njima smeta što ja i dalje sviram dok, sa druge strane, meni ne smeta što oni sviraju, pri tom se predstavljajući kao legitimni naslednici "Zabranjenog pušenja". Inače, muzika koju danas svira "No smoking orkestra" je ista vrsta muzike koju je sviralo i nekadašnje "Zabranjeno pušenje".

- Između Kusturice i Sidrana u posljednje vrijeme struje neke pozitivne vibracije i sve češće se govori o njihovom pomirenju i nastavku saradnje. Postoje li takve "vibracije" između tebe i Seje?

Slušaj, nemam ja ništa protiv pozitivnih vibracija, ali to ne znači da u njima moram učestvovati. Ta igra će se igrati bez mene! Sejo i ja vrlo rijetko kontaktiramo, i to samo povodom stvari koje se tiču isključivo nas dvojice. Nemam nikakav konflikt ni sa njim, ni sa bilo kim sa te strane "barikade". Taj konflikt je kreiran sa njihove strane, a svi koji prate naše odnose vrlo dobro znaju da na njihove optužbe nikad nisam odgovarao.

- Pratiš li politička dešavanja u BiH?

Sve što se danas dešava jesu ona ista pitanja koja su postavljana i pre dvadeset godina, s jedinom razlikom što su danas u glavnim ulogama drugi glumci, nadam se nešto pametniji i ozbiljniji od prethodnika. Cijela drama je manje ili više ista. Ovo što se sada odvija oko pregovora samo je dokaz o tome kakav je bio karakter rata. Da se radilo o agresiji, ne znam o čemu bi danas razgovarali i pregovarali. Očigledno je da agresije nije bilo.

- Voliš li da danas pogledaš stare snimke "Top liste nadrealista"?

Naravno. Hvala bogu što postoji "YouTube", pošto ne posjedujem nijednu video-kasetu. Uvijek mi je zanimljivo da gledam "Nadrealiste" i način na koji smo radili tu histeričnu emisiju, koja možda nema neku veliku umjetničku vrijednost, ali ima određenu snagu u socio-psihološkom, pa čak i u političkom smislu.

- Slažeš li se da su "Nadrealisti" imali proročansku ulogu o onome što će nas zadesiti?

Nažalost, da. Iako postoje priče da smo mi na neki volšeban način znali šta će se desiti sa Jugoslavijom, istina je da niko nije imao pojma. Mislim da to čak nisu znali ni glavni akteri krvave priče, koji se danas nalaze pod zemljom ili su u određenim ustanovama. Ono što je nas rukovodilo prilikom snimanja "Nadrealista" bio je strah da bi se nešto zaista moglo dogoditi. Uvijek sam bio optimista i bukvalno do posljednjeg dana i izbijanja rata vjerovao sam da će glavni glumci napraviti neki dogovor i da rata neće biti. Danas se bojim da prisustvujemo drugom činu iste predstave...

- Banjalučani su dugo čekali tvoj dolazak. Pripremaš li im neko iznenađenje?

Oni koji dođu na sutrašnji koncert mogu očekivati mnogo energije, a svi oni koji žele da izgube koji kilogram neka dođu na vrijeme. Obećavam ludilo, kao i uvijek.

- Generacije su odrastale uz hitove "Zabranjenog pušenja". Bojiš li se načina na koji će biti dočekan novi repertoar "No smoking orkestra"?

Ubijeđen sam da će Banjalučani primiti našu muziku na isti način na koji su uvijek primali "Zabranjeno pušenje". U Banjaluku dolazimo spremni, nećemo svirati samo nove stvari, već ćemo svirati i nešto iz starog repertoara "Zabranjenog pušenja".

- Da li "No smoking orkestra" planira i druge koncerte u RS? Šta je sa Istočnim Sarajevom?

Nedavno smo primili poziv iz Istočnog Sarajeva ali, nažalost, nismo u mogućnosti da dođemo jer se datum koncerta poklapa sa terminom kada Emir počinje snimanje novog filma, a u isto vrijeme i mi planiramo snimanje novog materijala za album. Inače, vrlo rado bismo došli. Ove godine ne dolazimo, ali to ne znači da nećemo već sljedeće.

- U kakvim si odnosima sa ekipom nekadašnje "Top liste nadrealista"?

Kontakti su vrlo rijetki. Povremeno se čujem sa Brankom Đurićem Đurom, koji živi u Sloveniji.

- Đuro i ti predstavljali ste i osnovne stubove "Nadrealista"...

Ne mislim da smo samo Đuro i ja bili stubovi "Nadrealista". Zenit je odigrao veliku ulogu, zatim scenarista Srđan Velimirović, Dado, Ogi, Šibi, Rale... Svako je unosio određenu energiju i snagu u cijelu seriju. Tu mislim i na Sarajevo. Sarajevo nam je uvijek bilo neiscrpna inspiracija u kojoj smo mogli pronaći istomišljenike i one koji će nam dati impulse za nove ideje, provale i skečeve.


Mahalac
29-01-08 14:19
Molila sam ih da me ubiju

AUTOBUS - BORDEL ZA SILOVANJA BOSNJAKINJA

Dobrovoljno sam se, kao članica Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, prijavila Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, da ovaj iskaz, ovo svjedočenje, dadem u pisanoj formi te da se moj iskaz objavi u ovoj knjizi...
Izražavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedočenje, ovaj iskaz, iznesem i u zvaničnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOČIN I ZLOČIN GENOCIDA, pred sudovima u Bosni i Hercegovini, sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOČIN, a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUĐENJE RATNIM ZLOČINCIMA u DEN HAAGU, zajedno sa osobama iz ovog mog svjedočenja, koje su bile žrtve ratnog zločina i zločina genocida.

Sa svojom porodicom sam živjela u Brčkom. Brčko je, prije agresije Srbije i JNA pod komandom Slobodana Miloševića na Bosnu i Hercegovinu, bilo veoma lijep grad na obali rijeke Save, u kom su živjeli pripadnici svih naroda, koji su sačinjavali Bosnu i Hercegovinu. Najbrojniji su bili Bošnjaci, zatim Hrvati, pa Srbi, kao i građani drugih brojnih nacionalnosti koje su Bosnu činile šarenim i ukrašenim ćilimom.
Pred rat, pred agresiju iz Srbije, u Brčkom je bila velika koncentracija vojske, pripadnika Jugoslovenske narodne armije. Ta vojska
više nije bila narodna, a ni jugoslovenska, buduci da su je sacinjavali samo Srbi i Crnogorci. Vojnici i oficiri Bošnjaci, kao I Hrvati, napuštali su JNA, jer se ona tokom rata izmedu Srbije I Hrvatske do kraja stavila na stranu Srba u Hrvatskoj i Slobodana Miloševica... Po gradu se moglo vidjeti mnogo rezervista iz Srbije I Crne Gore, mnogo vozila, tenkova, koji su se danonocno kretali iz Srbije, od Sremske Mitrovice, preko Bijeljine, Bosanskog Šamca, ka Modrici, Derventi, Doboju i Bosanskoj krajini.
Rat je prestao izmedu Hrvatske i Srbije na samom pocetku 1992. godine, pa je i mnogo srpske vojske.iz tzv. srpskih krajina u
Hrvatskoj bilo pristiglo u Bosnu i Hercegovinu. Pocetkom aprila 1992. godine, u Brckom je vladao pravi haos. Postavljene su bile barikade u gradu i u njegovoj okolici, na cijelom podrucju opcine. Sam centar grada, u kome sam i ja stanovala sa svojima, bio je potpuno pod kontrolom srpske JNA. Dešavala su se masovna hapšenja uglednih i videnih ljudi, a onda je srpska vojska "morala" otvoriti koncentracione logore u gradu i okolici. Najveci logor u Brckom bio je u prostoru Luke Brcko, zatim po školama, hangarima preduzeca i objektima poljoprivrednih preduzeca.

"Izlaz iz Brckog znacio je spas"

Dešavala su se pojedinacna i masovna ubistva, posebno logoraša u logorima Luka i Kafilerija. To je trajalo danima, tokom cijelog
aprila i pocetkom maja. Najveca zvjerstva cinili su rezervisti koji su došli iz Srbije. To su bili zlocinci kojima je komandovao Željko Ražnjatovic, zvani "Arkan", a bilo je mnogo ljudi koje je naoružao i poslao Vojisav Šešelj. U gradu je vladao panican strah, jer su ljude odvodili u logore. Ne znam tacno, ali mislim da je u logorima u Brckom tada bilo zatoceno više hiljada Bošnjaka i Hrvata. Posebno stravicna bila je vijest da je u logorima više stotina žena zvjerski silovano I muceno. Bošnjaci su tražili nacin kako da se izvuku iz džehennema (pakla), kako da dodu u sigurnija mjesta, pa da se onda prebace u inozemstvo i tako spase gole živote, jer im je u Brckom, kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, u koje je došla Miloševiceva JNA, bilo sve opljackano i gotovo sve spaljeno.
Pocetkom maja mjeseca 1992. godine, po gradu se proširila vijest da je ženama i djeci omoguceno da izadu iz Brckog autobusima, koje je organizirala JNA. Vožnja od Brckog do Brezovog Polja, koja je tada za Bošnjake prividno bila sigurnija, koštala je citavo bogatstvo. Srpski vojnici tražili su dolare i marke, i svijet je bio prinuden da im da sve što je imao, samo da se spasi glava.
Moja porodica je imala solidnu uštedevinu u njemackim markama, pa smo preko nekih prijatelja uspjele da uplatimo veoma visoku
cijenu prijevoza od Brckog do Brezovog Polja. Moja majka, nana, mlada sestra i ja, docekale smo da se autobusom prebacimo
do Brezovog Polja... Bile smo presretne što smo sa sobom mogle ponijeti ono najosnovnije, nešto hrane i odjece. U autobusu nas je, pred polazak iz Brckog, bilo dvadeset dvoje. Sve žene i mala djeca. Uz nas su bili do zuba naoružani rezervisti "Arkanovci" i "Šešeljovci". Njihovo ponašanje bilo je veoma cudno. Nisu nas, prije polaska, napadno vrijeđali niti tukli. Samo su nas uporno
gledali i smješkali se. Jako sam se plašila, jer me je nekoliko njih uporno fiksiralo svojim polupijanim ocima. Ništa nisam govorila
svojima,da ih još više ne bih uplašila. Nešto, ipak, nije bilo u redu...
_________________
„Koliko veliki broj dokaza ima na nebesima i na Zemlji, a ljudi pored njih ne razmišljajući prolaze i okreću glave.“ ( Jusuf: 105. Kur'an )


Mahalac
29-01-08 14:18
Molila sam ih da me ubiju (2)


Ojkali su divljacki i nasrtali na žene..."
Autobus je krenuo. Što smo se više odmicali od grada, sprski vojnici su bili sve bahatiji i glasniji i, vrlo brzo, po izlasku iz grada, autobus se naglo zaustavio. Odmah su pijani srpski rezervisti nasrnuli na mlade žene i poceli da ih pipaju, štipaju, hvataju za butine,stražnjice, za dojke. Poceli su onda da izvode jednu po jednu ženu I da ih vode u obližnju šumu. Ojkali su divljacki i nasrtali na žene, tako da sam se prestravila kada su došli i po mene. Pružala sam im otpor, otimala se i trgala, ali bez uspjeha, jer su me poceli grubo šamarati, pa onda udarati i šakama. Moja majka je pokušavala, I sama tako slaba i nemocna, da me zaštiti. Medutim, oni su i nju šamarali i udarali pesnicama i počeli i sa nje da skidaju odjeću, dok je nisu skoro potpuno svukli. Majka je plakala i preklinjala ih da je puste, a oni su još jače udarali. Prišla su još trojica i bacili je na pod autobusa. Dok su je držali i vriskali, silovali su je. Onda su joj naredili da se obuče, pa su, nakon što se iznurena, uprljana i krvava digla, nasrnuli i na mene. Majka ih je sa poda preklinjala i molila da me ne diraju, govoreći im da sam djevojka, da sam nevina, ali ništa to nije pomagalo, jer su prema meni bili jako zli. Dvojica su me čuvala, a dvojica su me skinula potpuno golu i povalili me na pod autobusa, kao i moju majku. Tu su se njih četverica izredali na meni, silujući me i tako mi oduzevši moju djevojačku nevinost... Sve je to bilo pred mojom devetogodišnjom sestrom i pred mojom nanom, koja je imala preko sedamdeset godina. Jako sam krvarila i nisam mogla da se pomaknem. Dok sam bespomoćno ležala, oni su me šutali cipelama, vičuči: "Diži se, Turkinjo prIjava, i ljubi nas što si od danas Srpkinja. Tako ćemo izje...i i sve Turkinje i od njih napraviti Srpkinje. Srbija će biti od Stambola do Beča..."

"Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo''
Ležala sam nemoćna, pretučena, silovana, izmučena, ponižena, obeščašćena. Sva sam bila oblivena slinama srpskih zlikovaca i krvlju. Tražila sam zadnje atome snage da savladam fizičku, a posebno duševnu bol, jer su me četnici izvrijeđali, da mi je srce od bola htjelo iskočiti. Cijepala mi se utroba, a sva duša mi je gorjela od bola koji sam tada osjećala. Ni jednog uzdaha nisu čuli od mene. Onda su povikali: "Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo " balinkuro. Sada ćemo te zadovoljiti..." Pa su onda ponovo nasrnuli na mene. Mijenjali su se na meni, a ja sam bila u gotovo besvjesnom stanju. Ne znam koliko se zlikovaca izredalo na meni, jer sam bila potpuno izgubila svijest.
Kad sam se osvijestila, pored mene je u autobusu bila moja majka. Ležale smo jedna uz drugu i nismo mogle pomjeriti ni noge ni ruke. Posmatrali su nas pjevajući četničke pjesme. Zapamtila sam jednu: "Nad Srbijom, nad Srbijom care Lazo leti, Kosovo će, Kosovo će, Srbin da osveti..."

"Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje"
Kad smo se malo oporavile, onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plastičnog kanistera koji su uzeli od šofera autobusa. Poslušale smo naredbu i vratile se na svoja sjedišta do moje nane i sestre. A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: "Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje." Nismo se smjele opirati, u nadi da ćemo tako biti makar malo pošteđene. Učinile smo što su zlikovci Srbi od nas tražili, sa gađenjem koje se ne može opisati. Bili su prljavi, umašćeni, ulojeni. Smrdjeli su na znoj i rakiju. Gušili su nas svojim smrdljivim zadahom, vukli nas na sebe, štipali nas za stražnjice i dojke, grizli nas...
To je trajalo dugo, tako da se moja majka počela gubiti, dok nije posrnula i pala na pod autobusa. Krišom sam gledala svoju devetogodišnju bolesnu sestru i nanu, koje su skamenjene i nijeme gledale prizor zločina nad nama, samo zato što smo Bošnjakinje. Nismo ni riječi uputile jedna drugoj, trećoj, nismo smjele. Za to vrijeme srbočetnici su ojkali i divljački pjevali svoje četničke pjesme.
Nakon što su nas silovali, obeščastili, ponizili, vraćali su jednu po jednu ženu iz šume kraj ceste. Svaka je bila prljava i iznurena od silovanja. Četnici su međusobno pričali i hvalili se svojim zvjerstvima i zločinima nad nedužnim Bošnjakinjama.
Iz te šume nisu se vratile dvije žene. Šta je bilo sa njima, ne znam, ali se plašim da im se dogodilo ono najgore, što se inače od početka agresije dešavalo nama Bošnjacima, da su ih izmučili, silovali, pa potom ubili.
A onda su se umirili, grupisali i nešto su se dogovarali nekoliko minuta, da bi dvojica od njih pošla od jedne do druge žene, prisiljavajući ih da piju alkohol. Žene su se protivile, branile, jer nisu navikle na alkohol. Među Bošnjakinjama je jako, jako malo žena koje piju alkohol... Nisu nam dali ništa da jedemo, a ono što smo bile ponijele sa sobom, otimali su nam i jeli.


Mahalac
29-01-08 14:17
Molila sam ih da me ubiju (3)


"Hoćemo da vam se sve desi, i seks i bol i poniženje"
Sutradan, nakon mučne noći, nakon patnje kakvu ni jedna Bošnjakinja iz autobusa do tada nije doživjela, autobus je krenuo. Nakon nekoliko kilometara u autobus su ušla još dvojica rezervista srpske JNA. Nakon kraće vožnje, autobus se ponovo zaustavio kraj neke vode i šume. Opet su izveli sve žene, pa i starice, među njima, moju nanu i moju devetogodišnju sestru. Sve su nas odveli u šumu i tu nas ponovo zlostavljali i redom silovali. Nismo smjele da se branimo jer bi u tom slučaju bile pretučene i opet silovane, pa i ubi- jene. Nas nekoliko mlađih žena i djevojaka molile smo da u autobus vrate starice i djecu da nas one ne gledaju. Na to su se četnici divljački smijali, govoreći nam: "Hoćemo da vam se sve desi, i seks i bol i ponižen je. "To su dakle htjeli, kako nama, koje su silovali i na kojima su se redali, tako i našim najbližima, staricama i djeci, koji su morali gledati našu patnju i s nama zajedno pati ti.
Bila sam potpuno slomljena i fizički i duševno. Molila sam Boga da četnici budu što grubiji, da mi nanesu što veću bol, da me, iako sam se u početku borila da preživim, zakolju, udave, ustrijele, samo da me više nema, da nestanem, da košmar u meni zauvijek nestane.
Tek nakon četiri dana, autobus je stigao u Brezovo Polje, koje je od Brčkog udaljeno samo 27 kilometara. Tu smo se oporavljale nekoliko dana, nakon čega su nas srbočetnici predali vojnicima UN-a, koji su nas prebacili u Hrvatsku, gdje smo se zadržale nekoliko dana. Nakon toga smo odvedene daleko, daleko od svoje Bosne, ponijevši u sebi bol i tugu, očaj i beznađe, koji se nikakvim riječima ne mogu opisati i izraziti.
Sada živimo u Švedskoj, zemlji koja nas je primila kao ljude i pomogla da u sebi ponovo prepoznamo ljude... Nekoliko mjeseci, nakon svih onih strahota, moja nana i moja mala sestra nisu progovorile više od nekoliko riječi. Bile su gotovo zanijemile. Nana mi je umrla ovdje u Švedskoj. Sada živim sa majkom i sestrom i brojnim prognanicama iz Bosne, među kojima je jako mnogo onih koji su prošli najsvirepije torture, zatočeničke logore, koje su u Bosni osnovali i vodili srbočetnici pod komandom bivše JNA i Slobodana Miloševića.
Da li ću se ikada moći vratiti u svoju Bosnu, u svoje lijepo Brčko, da li ću opet biti vesela kao što sam nekada bila u mojoj ranoj mladosti, u mome Brčkom? Ne znam. Uzdam se u Boga i u pravdu. Danas je 19.VIII 1998. godine, kada svojevoljno pišem ovu izjavu Savezu logoraša Bosne i Hercegovine... Hoću li se na današnji dan, za godinu dana, konačno vratiti u svoju domovinu? Boga molim da mi pomogne... Mirna sam u nadi...

Iz djela "Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine", Knjiga prva, Savez logoraša Bosne i Hercegovine. Centar za istraživanje zločina, 1999., str. 107-111.
_________________
„Koliko veliki broj dokaza ima na nebesima i na Zemlji, a ljudi pored njih ne razmišljajući prolaze i okreću glave.“ ( Jusuf: 105. Kur'an )


Sebilj
07-01-08 15:02
Mir i kazna: Florans Artman

Evropa protiv hapšenja


- STOTINU prilika bilo je do sada da se uhapse Ratko Mladić i Radovan Karadžić, ne samo dok su se oni do 1997. godine slobodno šetali po Republici Srpskoj, već i kasnije, ali velike sile nisu želele njihovo hapšenje - iznosi teške optužbe na račun međunarodne zajednice doskorašnji portparol Haškog tribunala Florans Artman u svojoj knjizi simboličnog naslova "Mir i kazna", uz podnaslov "Tajni ratovi međunarodne politike i pravde", čije ćemo delove, uz saglasnost autora i izdavača, preneti u feljtonu koji započinjemo.
Dragoceno šestogodišnje iskustvo (oktobar 2000. - oktobar 2006.) portparola i savetnika za Balkan Karle del Ponte, Artmanova je prenela u knjigu koja je izazvala veliko interesovanje. Ovo svedočanstvo, zasada, postoji samo na francuskom jeziku, dok se uskoro, do kraja godine, očekuju srpska, hrvatska i bosanska varijanta (sve tri odvojeno!) ovog izuzetno zanimljivog štiva koje govori o zakulisnim političkim radnjama oko Tribunala.
Florans Artman se bavi odnosom velikih sila prema Međunarodnom sudu, iznosi određene činjenice s toka suđenja pojedinim optuženicima koje obična publika nije imala priliku do sada da sazna, ispisuje portrete zatvorenika, hronološki prati zaključivanje balkanske tragedije devedesetih, s pogledom iz Haga, a kroz prizmu Vašingtona, Londona, Pariza... Glavni akteri njene knjige su, gotovo isključivo, optuženi Srbi, Slobodan Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić, kroz čije dosijee ona prati odnos velikih sila prema svetskoj pravdi.

OPTUŽBA LUIZ ARBUR

KAO direktan svedok razgovora, prisutna na sastancima gde su donošene važne strateške odluke iza dobro zaključanih vrata Tribunala, na osnovu ličnih zabeleški, Florens Artman sakupila je vredan materijal koji baca sasvim novo svetlo na događanja oko haške sudnice od onog koje auditorijum širom sveta uobičajeno ima priliku da vidi.
Pozamašan deo njene knjige posvećen je "slučaju Milošević".
"U Briselu, Londonu, Parizu, Vašingtonu, Luiz Arbur (prethodni tužilac Tribunala, koja je podigla optužnicu protiv bivšeg predsednika Srbije i Jugoslavije, prim. aut.) dočekana je raširenih ruku. Zapadni zvaničnici obećali su da će sudu u Hagu dostaviti `sve informacije` koje su im dostupne o njegovim (Miloševićevim) operacijama i vojnim snagama, njihovoj organizaciji, komandnom lancu i zločinima. Na kraju su dostavili beznačajno mali deo. Ali, radilo se pre svega o žigosanju protivnika, da bi se bolje opravdao nastavak NATO bombardovanja Srbije. I, nisu se ustručavali, u tom cilju, da Miloševića porede s Hitlerom ili Staljinom i da ga kvalifikuju, kao što je to uradio Robin Kuk, kao `serijskog izvršioca etničkog čišćenja`... Luiz Arbur nije naivna. Njen rad je instrumentalizovan", piše Florans Artman.
Tužilac, međutim, sve iznenađuje kada podiže prvu optužnicu u svetu protiv jednog aktuelnog šefa države u tom trenutku, u vreme dok se svetske sile bore da izdejstvuju Miloševićev potpis na prekid neprijateljstava. Prestonice su besne.
"Luiz Arbur nije nikoga obavestila. Bojala se da konsultuje velike sile iz straha da na nju ne vrše pritisak. Bila je obaveštena samo šačica njenih najbližih saradnika."

SLOBA TREBA VELIKIMA

EMISARI iznenađenih svetskih zvaničnika su počeli da je pohode, ali već je bilo kasno: optužnica je bila podignuta.
Florans Artman se potanko bavi detaljima oko Miloševićevog izručenja.
"Đinđić je želeo da reaguje. Nijednog trenutka nije sumnjao da je Miloševiću mesto u zatvoru. Ali, Srbi su želeli da mu sude zbog patnji koje je naneo svom, sopstvenom narodu, zbog toga što je ruinirao Srbiju i izgubio četiri rata. Ne žele da se suoče sa zločinima koje je počinio, najčešće uz njihov pristanak, u Hrvatskoj, Bosni ili na Kosovu."
Artmanova
ističe da je "pakt" između Đinđića i Karle del Ponte, "sklopljen, i pored spoljnog privida i utiska koji je posle toga ostao, protiv znanja velikih sila".
"Odnos velikih sila prema pravu ciničan je i selektivan... Srbija je, tačno je, izložena američkom i evropskom pritisku. Ali, ni Vašington ni Brisel ne zahtevaju da Milošević bude izručen Hagu." Potreban im je za pregovaranje i održavanje stabilnosti u regionu. Đinđić i Karla del Ponte mislili su drugačije. Nekoliko puta su se tajno sastali, u prostorijama šefa kantonalne policije u Luganu u Švajcarskoj, na aerodromu u Amsterdamu... Artmanova ističe da se predsednik Vojislav Koštunica protivio i hapšenju, i izručenju.
"Premijer (Đinđić je iskoristio put Koštunice u Ženevu da bi uhapsio Miloševića... Po povratku u Beograd, 31. marta Koštunica se pobunio, ali na kraju je popustio... Prihvatio je da naredi vojsci da oslobodi prolaz policiji u zamenu za uverenje da Milošević neće biti izručen Hagu."
Svetske sile su nezadovoljne. Hapšenje dolazi u nezgodnom trenutku.

OŠTRE REČI ANANA

"Iber Vedrin, francuski šef diplomatije, prima je (Karlu del Ponte) u društvu Alena Rišara, ministra odbrane. Razljutio se, kritikovao je intervju u `Mondu`, iskazao veliko protivljenje. Del Ponteovoj se činilo kao da sluša Koštunicu. Francuski ministar bio je na strani ideje da se Miloševiću sudi u Srbiji. I to je javno isticao. Evropa je, generalno, odbijala da nametne Beogradu rok za međunarodni proces Miloševiću. Svaki pritisak u tom pravcu rizikovao je da uspori proces demokratizacije, tvrdila je većina Evropljana."
Karla del Ponte se okrenula Vašingtonu, pokušavajući da dobije podršku. "Sudbina Miloševića je bila je zapečaćena 9. maja 2001. godine u osunčanoj kancelariji Kolina Pauela."
"Ali, intervencija (Karle del Ponte) kod američkih vlasti nimalo se nije dopala generalnom sekretaru UN. Desetog maja, Kofi Anan poziva tužiteljku koja se nalazila u Njujorku. "Pravo ne toleriše da bude poštovano shodno prilikama... Živo vam savetujem da razmislite o činjenici da postoje limiti koji ne mogu da se prekorače... Ne mislim da u opis posla jednog tužioca spada diskutovanje o ekonomskoj pomoći određenoj zemlji", kazao je tada Del Ponteovoj, prema rečima Artmanove, ljutiti Anan.
Artmanova zaključuje: "Milošević je uhapšen, a da Evropa nije mrdnula ni malim prstom."
Bivša portparolka Tribunala iznosi pojedinosti oko prebacivanja Miloševića u Hag 28. juna 2001. godine.
"Đinđić je pozvao Del Ponteovu nešto posle 16.30: Milošević je na putu, pošaljite nam hitno nekoga ko će ga otpratiti do Haga."
Rokovi su bili isuviše kratki, nije bilo vremena da se neko u tu svrhu pošalje iz Haga, pa se Karla del Ponte odlučila za Kevina Kartisa, britanskog istražitelja iz haškog suda, koji se već nalazio u Beogradu.

HELIKOPTER ČEKA
"OKO 18.30, u četvrtak 28. juna 2001. godine, bio sam u jednoj zvaničnoj zgradi (Institut snaga bezbednosti, u Beogradu). Tri helikoptera su čekala iza zgrade. Slobodan Milošević je stigao iz zatvora u kombiju. Činilo se da ne zna da će ići u Hag jer je - čim je izašao iz vozila - protegao ruke u vazduh i upitao direktora zatvora, koji ga je pratio, šta se događa. Direktor mu je odgovorio da ide u Hag. Milošević je prigovorio da ne priznaje Tribunal, da ga ne poštuje i da neće ići. Pošto se niko nije pomerao, zatražio sam od direktora zatvora da ga dovede do mene, što je učinio. Pročitao sam mu onda njegova prava i tako ozvaničio hapšenje. Milošević je odbio da uzme dokumenta koja je trebalo da mu predam. Pošto je Milošević pretresen, ušao sam u helikopter u koji je bio smešten", beleži Florens Artman, pozivajući se na svedočenje istražitelja Kevina Kartisa.





Sebilj
07-01-08 13:56
Holbruk hvali Slobu!

CELA akcija je snimljena. Tokom leta helikopterom, Milošević je u potpunosti promenio ponašanje i pokušao da sa mnom stupi u razgovor, na engleskom. Sleteli smo u vojnu bazu u Tuzli (u Bosni) gde nas je dočekala grupa naoružanih vojnika (iz američkog kontingenta NATO) koji su nas odveli u montažnu zgradu na kraju piste. Tu smo ostali oko sat i po. Tokom celog toka prebacivanja su nas snimali. U jednom trenutku, Milošević je pokušao da stupi u razgovor s vojnicima, koji su to odbili. Oko 21.45, obavešteni smo da je avion, koji će nas odvesti u Hag, sleteo i da ćemo krenuti čim ga napune gorivom. Odveli su nas zatim do letilice. Petoro ljudi u civilu je zatim stavilo Miloševiću lisice i popelo ga u avion..." - prenosi Artmanova reči Kevina Kertisa.
Florans Artman ističe da su velike sile brzo shvatile opasnost koju može da predstavlja međunarodni sud. Tako su mu smanjile moć, naknadnom odlukom da SB UN može da zaustavi istrage. "SAD su prve reagovale da spreče Tribunal da se emancipuje. Uvek su želele da bude pod starateljstvom, pod autoritetom SB, bez potpune nezavisnosti". Artmanova piše da je "za Amerikance, međunarodno pravo istovremeno instrument dominacije i ideal", a "za Francuze samo ideal".
Za visoke zvaničnike u Ke d`Orseju, sud u Hagu ostaje "najgora ideja poslednjih godina". Odatle pasivnost Pariza prema ovom sudu...

Pravda i interesi

FRANCUSKE diplomate i vojnici otvoreno iskazuju svoje nepoverenje, zaklanjaju se od zahteva pravde koja ih ometa u radu. Žale se na moć suda koji se poziva tamo gde nije zvan, koji želi da njihove vojnike u Bosni pretvori u produženu ruku suda i koji sebi daje moć da odluči, na osnovu optužnica, ko može da sedne za pregovarački sto. Francuzi nisu jedini koji tako misle, ali su prvi koji to glasno govore. Zbog toga sudom uglavnom dominiraju anglosaksonci: "Amerikanci, Britanci, Australijanci, Južnoafrikanci, Novozelanđani, Kanađani... uglavnom iz zemalja Komonvelta".
"Politika kvota koju su postavile UN da bi se garantovala kulturološka razlika u institucijama, uopšte se ne poštuje." Biro za unutrašnju kontrolu UN je u 2004. godini kritikovao i "povlašćivanje tokom zapošljavanja i imenovanja istražitelja na visokim funkcijama koji nisu završili nikakve univerzitetske studije".
Sud u Hagu, kaže Artmanova, stalno mora da održava balans između "imperativa pravde i političkih interesa". Florans Artman ističe i pokušaje infiltriranja "srpskih, hrvatskih ili bosanskih špijuna" u rad suda, još izraženije špijuniranje istražitelja na terenu, a navodi da "vlade" ponekad spremaju "lažne svedoke" koji tada imaju i "lažnu dokumentaciju". Ovo poslednje, vlasti su, međutim, ističe autor, brzo napustile, kao neefikasnu metodu.
"Sud je pripremljen da se odbrani od kontranapada optuženih i njihovih direktnih saveznika. Ali, ne zna kako da se brani protiv napada svojih saveznika", koji, kako ističe Artmanova, "koriste iste metode kao vlade bivših jugoslovenskih zemalja: prisluškuju telefone, infiltriraju se unutar tribunala, skrivaju dokaze i svedoke"... Odatle, kaže, i dolazi najveća opasnost za međunarodnu pravdu.

Amerika i saveznici

SAD, tako, nisu dostavile sudu tražena ni telefonska prisluškivanja, ni fotografije, ni druge informacije koje bi, prema mišljenju Artmanove, dovele Mladića u vezu s Beogradom povodom slučaja Srebrenice.
"SAD i njihovi saveznici nisu želeli da ti snimci budu objavljeni, jer dokazuju da su na vreme posedovali informacije koje bi mogle da ih primoraju da zaustave strahotu masakra osam hiljada ljudi, o čemu se pred njihovim očima pokretao proces."
Kompromitovanje Miloševića tokom mirovnog procesa bi taj mirovni proces doveo u pitanje, dok bi kasnije optuživanje i osuđivanje onih s kojima je sklapan mir, dovelo u pitanje validnost
tih dokumenata i kredibilitet onih koji su ih s njima sklapali.
Zato velike sile ne žele da se svi nađu pred licem pravde, kaže Florans Artman.
"Sučeljavanje između tribunala nemoćnog bez pomoći zemalja i zemalja odlučnih da sačuvaju svoje tajne, nastavlja se iza kulisa i danas."
Posebnu pretnju interesima predstavlja unakrsno ispitivanje svedoka, pa velike sile nastoje da do maksimuma smanje širenje svedočenja na ovaj način.
Artmanova ističe da su se strepnje velikih sila od suda, da se same ne nađu na optuženičkoj klupi, iskazale povodom NATO bombardovanja Jugoslavije.
"Kompetencije Haškog tribunala su geografski ograničene na bivšu Jugoslaviju, ali ni na jednu silu u konfliktu. Atlantska alijansa je, dakle, pod sopstvenom jurisdikcijom u slučaju ratnih zločina." Iako je Džejmi Šej izjavljivao da je "NATO prijatelj tribunala", Luiz Arbur je, "pre nego što je napustila svoju funkciju, ipak otvorila preliminarnu istragu usmerenu na ispitivanje tužbi protiv NATO izazvanih bombardovanjem koje je prouzrokovalo značajne civilne gubitke. NATO je odgovorio javnim pretnjama."

Sile - pritiskaju

IZA kulisa, velike sile su, kaže Artmanova, umnožavale pritiske, "što je svedočilo o njihovom odbijanju da prihvate univerzalna pravila prava, kojima i oni podležu, ukoliko krše Ženevsku konvenciju, intervenišući vojno". Velike sile su tada iza scene govorile da ne mogu da razumeju kako neko može da "izjednačava pravedan rat sa represivnim ratom i etničkim čišćenjem".
"Ni Srbija, toliko žustra da optuži alijansu za ratne zločine, ni NATO, nisu dostavili dokaze bez kojih Tribunal u Hagu ne može da utvrdi činjenice i reaguje... Kada Karla del Ponte, sa svoje strane, ponovo pokrene ovo pitanje o sumnjičenju ratnih zločina NATO i počne da ohrabruje - posle pada Miloševića - srpske vlasti da joj dostave sve elemente koje poseduju, alijansa ponovo preti. NATO nema zbog čega da strahuje, jer Beograd Hagu dostavlja svega nekoliko knjiga koje je potpisala Miloševićeva služba propagande".
Artmanova zato kaže da "međunarodni sud, još više nego interni sudovi, ne može tačno da izmeri stvarni uticaj koji su na njegov rad mogli da imaju prikrivanje dokaza, manipulacije iza kulisa, tajne intervencije velikih sila, jer često za njih i ne zna".
Florans Artman ističe da je Milošević, tokom devedesetih, "očigledno, istrgovao svoju slobodu u zamenu za kraj neprijateljstava" i s tim u vezi navodi i neke izjave Amerikanca Ričarda Holbruka, "arhitekte Dejtona", koji 1996. godine "gotovo otvoreno" hvali Miloševića kao "čoveka mira". "Tek je na proleće 1999. godine, s optužnicom protiv Miloševića za Kosovo, ovaj prećutni sporazum, konačno doveden u pitanje."
Ono što je, praktično, na svoju ruku uradila Luiz Arbur, nastavila je njena naslednica Karla del Ponte. Posle podizanja optužnice protiv Miloševića, skuplja dokaze, ali se suočava s protivljenjima svojih bliskih saradnika, kao što je, na primer, njen pomoćnik, Australijanac Grejem Bluit.


Sebilj
07-01-08 13:34

SPOR SA BLUITOM

"NE treba mešati Srbe iz Bosne s onima iz Hrvatske ili Srbije, to nije isto, pripadaju različitim državama", govorio je Bluit Karli. "Kada je reč o Hrvatskoj, Bluit ne vidi kako Miloševiću mogu da se pripišu zločini koje su izvršili u Vukovaru ili Dubrovniku jugoslovenska federalna armija ili srpske paravojne snage, kojima ne rukovodi. Zaboravio je da je Milošević pretvorio JNA u srpsku vojsku i naoružao srpske snage u Hrvatskoj i postavio svoje ljude na njihovo čelo", piše Artmanova.
Napetost između Karle del Ponte i "australijskog klana" dugo traje. Usput sakupljene podatke o Miloševiću, koji su se pojavili iz drugih dosijea, Bluit i njegova ekipa čuvaju i odlažu, ali ih ne analiziraju.


Sebilj
07-01-08 13:33
Nema dokaza o genocidu

HRVATSKE vlasti, koje je u Zagrebu vodio Franjo Tuđman, išle su Miloševićevim stopama, i one su, takođe, želele da raskomadaju Bosnu etničkim čišćenjem priželjkivanih teritorija. Pošto Bluit ne nalazi za shodno da istražuje protiv srpskih podstrekača iz Beograda, logično, ne zanima se ni za hrvatske podstrekače iz Zagreba, piše Artmanova.
Neslaganja između Grejema Bluita i Del Ponteove je bilo i oko Srebrenice. "Nemamo dokaze za genocid", govorio je Bluit i "odbijao bilo kakvu vezu vlasti Beograda s masakrom u Srebrenici", smatrajući da se radi o "ludosti generala Mladića". U međuvremenu, dokazi su počeli da pristižu, i Karla del Ponte je, konačno, mogla da podigne optužnicu koja dovodi Miloševića u vezu sa Srebrenicom i Sarajevom.
Na scenu, međutim, stupa sudija Džefri Najs. On se oštro protivi, "zbog pomanjkanja vremena", da se u proces protiv Miloševića uvode Sarajevo i Srebrenica.
"On (Džefri Najs) smatra da ne postoji veza između Miloševića i Mladića i da treba mnogo vremena da bi se dokazalo da je logistička podrška, koju je Beograd pružao srpskim snagama koje su držale opsadu Sarajeva, omogućila zločin", piše Artmanova. Sud je, međutim, 2003. godine dobio podatke koji, konačno, dovode u vezu srpsku vojsku u Bosni i Beograd, u kojoj "Mladić više ne deluje kao samostalni atom koji se odvojio od centralne strukture, već kao produžetak vojske iz Beograda".

Palikuća i partner

DžEFRI Najs je, međutim, "odlučio da podrži američke i britanske vojne analitičare koji odbijaju bilo kakvu vezu između Mladića i Beograda, Beograda i Srebrenice ili Sarajeva, između srpske vojske iz Bosne i one iz Beograda, između paravojnih formacija i centralne srpske vlasti". Florans Artman, međutim, ističe da su "svi oficiri koji su zauzimali ključna mesta u okviru srpskih snaga u Bosni, angažovani za preuzimanje Srebrenice i masakre koji su usledili, bez izuzetka, pripadali generalštabu u Beogradu i nastavili da budu plaćani iz Beograda". I za Pitera Mekloskija , koji je rukovodio nad 17 optužnica za Srebrenicu, međutim, kao i za Najsa, i za američke i britanske vojne analitičare, glavni nalogodavac za masakr u Srebrenici bio je Mladić, i niko drugi, dok Milošević nije imao uticaja na srpsku vojsku u Bosni. "Insajderi" su, međutim, kasnije ustanovili vezu, ističe Artmanova. Ali, svedoke su, kaže, sistematski diskreditovali vojni analitičari.
"Anglosaksonski vojni analitičari (nije bilo Francuza) svesno i sistematski su prikrivali direktnu odgovornost Miloševića za zločine u Bosni i naročito u Srebrenici", piše Artmanova, ističući da su to radili po naređenju njihovih vlada, da "Tribunal, formiran da bi sakrio njihovu političku nemoć, ne otkrije, slučajno, niskost velikih sila tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji". Ova interna sabotaža i činjenica da Amerikanci, Britanci i Francuzi nisu dostavili sve informacije koje su imali, što bi otklonilo svaku sumnju, učinili su da se izgubi mnogo vremena, piše autor knjige "Mir i kazna". Milošević je za nju, istovremeno, bio "palikuća Balkana", ali i "privilegovani pregovarač zapadnih sila". Amerikanci, tako, godinama odbijaju da dostave tražene zapise prisluškivanih telefonskih razgovora, koji bi, po mišljenju Artmanove, lako povezali Beograd i tragediju u Srebrenici.

Ključ enigme

"U VAŠINGTONU, Parizu ili Londonu, diskurs se nije menjao. Čak i više od deset godina posle događaja, velike sile ne žele da priznaju da su informacije koje su posedovale jasno pokazivale pretnju koja je visila nad muslimanskom populacijom čim je enklava pala u ruke Mladića i njegove vojske", piše Artmanova, ističući i da, istina, velike sile, ipak, nisu mogle da pretpostave da će doći do tragedije tolikih razmera.
Džefri Najs je, međutim, dugo odbijao da "stavi svoju reputaciju u igru da bi zadovoljio ego Karle del Ponte", odbijajući da poveže Srebrenicu i Miloševića. Karla del Ponte je, posle duge borbe,
na kraju, ipak, nadjačala svoje unutrašnje protivnike.
Velika borba vodila se i za dokumentaciju. Karla del Ponte je dugo nastojala da dođe do zapisnika sa sastanaka Vrhovnog saveta odbrane SCG. Konačno, jednom ekspertu iz Haga dozvoljeno je da vidi jedan odabrani deo, ali bez mogućnosti da pravi kopije. Za Florans Artman sam uvid u ova dokumenta bio je dovoljan da shvati da se tu nalazi "ključ svih enigmi" i da je Milošević bio ne samo "arhitekta rata" i "koautor etničkog čišćenja", već da je svemu tome "orkestrirao".
Dokumenta su otkrivala mnogo toga što je Mladića, po mišljenju Artmanove, dovodilo u direktnu vezu s Beogradom.
"Nije Karadžić politički šef Srba iz Bosne, nego je Lilić, predsednik srpsko - crnogorske države, na osnovu odluke Vrhovnog saveta odbrane, dekretom od 16. juna 1994. godine, dodelio novu zvezdicu generalu Ratku Mladiću."
Ali, navodi Artmanova, zbog "zaštite vitalnih nacionalnih interesa", Srbija uspeva da izdejstvuje da mnogi od kompromitujućih podataka iz Međunarodnog suda u Hagu za bivšu Jugoslaviju budu nedostupni Međunarodnom krivičnom sudu.

Kontrolisao vojsku

JEDNA od kompromitujućih izjava za Miloševića bio je i njegov razgovor s Hrvojem Šarinićem, 12. novembra 1993. godine:
"Iskreno vam kažem da sam sa Republikom Srpskom u Bosni, koja će pre ili kasnije biti deo Srbije, rešio 90 odsto srpskog nacionalnog pitanja, na isti način kao što je Tuđman rešio hrvatsko nacionalno pitanje preko Herceg-Bosne." Florans Artman ističe da je "Pariz znao da se srpski nacionalisti spremaju da podele Bosnu u krvi da bi podelili zajednice i regrupisali odvojene teritorije u jednu jedinu srpsku državu".
Artmanova ističe da je Milošević "kontrolisao Karadžića i Mladića" i sve srpske vojske.
"Ni u jednom telefonskom razgovoru između Miloševića i Karadžića, od onih koji su dostavljeni Tribunalu, genocid se ne pominje direktno.
Milošević, međutim, nije mogao da ne zna za genocidne namere Karadžića u Bosni, imajući u vidu bliske veze", piše Artmanova i kaže da je sud utvrdio vezu između "palate i polja smrti".
Ona tako, na primer, ističe da se "ofanziva na Srebrenicu planirala i pripremala u štabu u Užicu". Artmanova naglašava da postoje kriptovani podaci o tome da je Milošević, čak, pre događaja u Srebrenici, znao da će "srpska armija u Bosni verovatno odvojiti muškarce u godištu sposobnom za ratovanje".
Florans Artman se dugo bavi Miloševićem i stvara njegov psihološki portret, na osnovu iskustava koje je ponela iz Haga.
"Milošević nije samo odobravao, nego je i delio nameru da se počini genocid, a da nikada nije pokušao da to spreči, odakle proističe njegova krivična odgovornost", piše autor knjige "Mir i kazna".
Sudija Džefri Najs, međutim, nije mislio tako, ističe Artmanova.
"Pošto nije verovao u krivicu Miloševića za genocid u Srebrenici, Najs je prosledio dokaze sudu, ali nije efikasno pledirao za genocid."


PRAVO I - POLITIKA
ARTMANOVA prenosi Najsov zaključak o Miloševiću, posle "hiljadu i osamsto sati procesa".
"Na početku, Milošević nije bio u stanju da vodi unakrsna ispitivanja. Onda su ga posavetovali i brzo je naučio. Bilo je iznenađujuće videti ga kako postupa svakog puta na isti način. Uvek bi počinjao unakrsna ispitivanja političkim primedbama, onda bi sudije od njega tražile da se usredsredi na pitanja koja se odnose na glavno ispitivanje, a on bi onda protestovao zbog vremena koje mu je dodeljeno i nastavljao da izlazi iz konteksta, koristeći reč da bi branio svoje teze. Kada bi isteklo vreme kojim bi raspolagao, stavljao je do znanja da je ostao veliki broj pitanja koje treba da postavi svedoku", kazuje Džefri Najs.


Sebilj
07-01-08 13:33
CIA Karli ne veruje

Pripremio: Goran Čvorović
SUDIJE bi Miloševiću odobravale produžetak vremena za ispitivanje svedoka, i tek bi tada, u poslednjih deset ili dvadeset minuta, postavljao pitanja koja bi postavio dobar advokat odbrane. Cilj Miloševića je uvek bio da usporava proces, čekao je poslednji trenutak da postavi pitanja tako da čak unese sumnju u duh sudija, kaže Najs.
Sama Artmanova za Miloševića kaže:
"Neki su ga poredili s Hitlerom, srpska opozicija je preferirala da ga naziva Sadamom. Nije bio ni jedno ni drugo. Ali, ipak, je odlučio o sudbini miliona bivših Jugoslovena koji se i danas još muče da izleče ožiljke nečasnog dela."
Artmanova kaže da je Milošević igrao dvostruku igru, odnosno da je imao dvostruko lice. Kaže da su diplomate u njemu prepoznavale "određenu harizmu, moć fascinacije, inteligencije takođe".
"Često su ga opisivali kao odlučnog, ali kurtoaznog čoveka, ljubitelja viskija i dobrih cigara, neumornog pregovarača."
Florans Artman, međutim, ističe da je Milošević bio "veliki majstor manipulacije", odnosno "prost i ciničan, hladan i brutalan". Do ovih zaključaka došla je na osnovu snimljenih telefonskih razgovora ili svedočenja nekih od svedoka.

VARAO SAGOVORNIKE
AUTOR knjige "Mir i kazna" ističe da je Milošević često uspevao da prevari svoje sagovornike o svojoj pravoj ličnosti. To je, na primer, slučaj s Karlom Biltom, koji je bio ubeđen da je Milošević nastojao da zaustavi masakr u Srebrenici. Zamenik američkog predsednika u to vreme Al Gor nije mislio tako, i Bilt i Gor su, na tu temu, u Beloj kući, početkom avgusta 1995. godine, imali "žučnu raspravu".
"Sud je uzalud tražio od Bele kuće tok ovog razgovora. I Al Gor, i Karl Bilt, i nemački pregovarač Mihael Štajner, i Francuz Alen Dežame, i Britanac Paulin Nevil Džons, koji su mu prisustvovali, odbili su da svedoče pred Haškim tribunalom. Al Gor nije bio dobio saglasnost od američkih vlasti, dok su Evropljani izjavljivali da se ovog razgovora ne sećaju!"
Karla del Ponte nije uspela od Amerikanaca da dobije ni snimak prisluškivanih telefonskih razgovora između Beograda i srpskih zvaničnika u Bosni, oko Srebrenice, "iako je znala da snimci postoje". CIA je, kaže Artmanova, početkom 1995. godine postavila dve tajne baze u Hrvatskoj, odakle su mogli da se prisluškuju telefonski razgovori na velikoj teritoriji bivše Jugoslavije. Ali, Vašington nikada nije odgovorio na ove Karline zahteve.
Florans Artman ističe da je "jedna zemlja iz bivše Jugoslavije" dostavila snimke prisluškivanja sudu u Hagu. Ali, "zbog opreznosti ili moranja", nedostajali su zapisi iz sedmice od 11. jula 1995, a "moguće je da su bili izbačeni oni koji su se ticali priprema operacije u Srebrenici".
"Ipak, transkripti su, bar, posvedočili o regularnosti kontakata između vlasti u Beogradu i Mladića, pre i posle, dakle, bez sumnje, i tokom, operacije protiv Srebrenice i masakra."

GOSPODAR BALKANA
POKUŠAJI prikrivanja dokaza od velikih sila su mnogobrojni, naglašava Florans Artman. SAD su odlučivale koje će podatke dati, a koje ne, a zanimljivo je da su neki od dokaza, u više navrata, dostavljeni i preko neke treće zemlje. U sudu su se iznenađivali i kada su, recimo, delovi nekih od video-materijala, dobijenih sa strane, bili označeni kao "tonski nerazumljivi", iako bi kasnije, posle godinu dana, pribavljeni "originali" iz drugih izvora otkrivali da se radi o sasvim ispravnoj verziji.
"Amerikanci i Evropljani su svesno izabrali mir na štetu istine", piše Artmanova. Bivši portparol Tribunala ističe da su, kada je mir potpisan, "američka vlada i evropske vlade"... "odvraćale svim sredstvima sud u Hagu da pokrene potragu protiv gospodara Balkana". Ona
s tim u vezi dodaje da "mnogobrojnim zapadnim svedocima njihove vlade nisu dozvolile da svedoče na procesu Miloševiću". Zato zaključuje da je "istorija procesa Miloševiću primer konflikta između imperativa koje su diktirali lokalni ili međunarodni državni razlozi i imperativa pravde".
Ona se osvrće i na odluku Međunarodnog krivičnog suda da Srbija ne snosi direktnu odgovornost za događaje u Srebrenici i rat u Bosni.
"Tvrdnjom da srpska država nije direktno reagovala u Srebrenici, Međunarodni krivični sud je ujedno opravdao Slobodana Miloševića, moćnog gospodara iz Beograda. Indirektno, ova odluka sugeriše da Milošević nije lično vršio efektivnu kontrolu nad vojskom ili srpskim vlastima iz Bosne, ni na specijalne jedinice koje im je ustupao. Ova posthumna rehabilitacija optuženog je izvršena uz nepoznavanje delova dosijea pred Haškim tribunalom, kojima Međunarodni krivični sud još nema pristup", kaže autorka knjige "Mir i kazna".
Florans Artman i za to ima objašnjenje:
"Odbijajući da pribegne članu 49. svog statuta i da direktno od Beograda zatraži da mu dostavi krucijalna dokumenta, Međunarodni krivični sud je popustio pod pritiscima velikih sila koje su se protivile kažnjavanju Srbije. Među njima, Velika Britanija, koja je, tokom više godina, bezuspešno pokušavala da ubedi Bosnu i Hercegovinu da povuče svoju tužbu".

ODBROJANI DANI
ARTMANOVA, inače, naglašava da su u "skrivanju najkompromitujućih dokaza" bili "saučesnici jedan deo sudija u Haškom tribunalu i Međunarodnom krivičnom sudu"!
U odeljku koji se bavi "tragedijom Dejtona", Florans Artman mnogo prostora posvećuje Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Ona zaključuje da su se "velike sile, tokom više od jedne decenije" s njima dvojicom "igrali žmurke". Artmanova kaže da je Madlen Olbrajt 1996. godine u Srebrenici poručila da su Mladiću i Karadžiću "odbrojani dani na slobodi" i da "niko nije sumnjao da je Olbrajtova intimno želela da ove reči postanu stvarnost", ali naglašava da je "politika odlučila drugačije".
Jedan od razloga koji Artmanova vidi za ostanak Karadžića i Mladića na slobodi je taj što su njih dvojica bili potrebni velikim silama da se prekinu neprijateljstva u Bosni, a oni su imali "moć da se suprotstave miru". Florans Artman navodi informacije preuzete iz bosanskih medija, koje su Amerikanci odlučno demantovali, da je, navodno, postojao sporazum između Vašingtona i bivšeg predsednika Republike Srpske koji je, u zamenu za povlačenje iz političkog života, dobio 600.000 dolara u "lokalnoj moneti" za pet sledećih godina, sigurnu rezidenciju i najmanje šest čuvara, dok bi američka vlada uvek opominjala Karadžića na opasnost, uz Karadžićevo obećanje da neće napuštati teritoriju bivše Jugoslavije.
Jedan od razloga zbog kojih se dva ključna čoveka ne hapse je, kaže Florans Artman, i taj što "SAD nisu jedine koje smatraju da bi hapšenje Karadžića i Mladića dovelo u opasnost njihove trupe."

POSTHUMNA POBEDA
ARTMANOVA primećuje u svojoj knjizi i način na koji se sudilo "Škorpionima" u Srbiji, "kao paramilitarcima van kontrole koji su došli na svoju inicijativu u građanski rat...", smatrajući, u stvari, da su bili deo "kriminalnog projekta". Ceo ovaj pristup ima za cilj insistiranje na "povezanosti" Miloševića i Beograda sa ratnim dejstvima u bivšoj Jugoslaviji.
"Ako bi Haški tribunal, oslabljen smrću Miloševića, nehapšenjem Karadžića i Mladića i skorim zatvaranjem koje su nametnula petorica velikih u Savetu bezbednosti, doprineo da se razblaže ili izbrišu suštinska saznanja i udalji istina koja smeta, Milošević onda može da postigne posthumnu pobedu", kaže


Sebilj
07-01-08 13:32
Jeljcin štiti Karadžića

PRED prve posleratne izbore predviđene za 14. septembar 1996. godine, Vašington pokušava da skloni Karadžića, "ali njegovo hapšenje ne dolazi u obzir" , pa mu je predloženo da se dobrovoljno preda Hagu. Odabran je emisar Bil Stojbner, američki vojni obaveštajac, koji se tokom maja te godine više puta susreo s Karadžićem.
Karadžić, u to vreme, ističe Artmanova, piše pismo svojoj deci u kome izražava strahovanja da ga ne ubije jedan od njegovih telohranitelja za kojeg je smatrao da je Miloševićev čovek. Razlog: da ne ode u Hag i "ne otkrije tajnu". Stojbner predlaže Karadžiću zaštitu, i mogućnost da se skloni u jednu od baza NATO gde bi mogao da priprema svoju odbranu. Tokom pregovora, Amerikanac poziva na Pale i predsednika suda, Italijana Antonija Kasezea, koji u početku odbija poziv, ali na kraju ipak popušta i sreće se sa Karadžićem, objašnjavajući mu da nije došao da pregovara, "već da mu objasni funkcionisanje suda i ubedi ga da sud nije antisrpski".
Kaseze je, očigledno, bio tvrd, i Karadžić je odustao od predaje. "Stojbner i njegovi američki mentori krivicu su svalili na Kasezea." Kaseze, zauzvrat, javno kritikuje NATO da odbija da uhapsi Karadžića. Lamberto Dini je nezadovoljan, Amerikanci besni.

MLADIĆ U BEOGRADU
VAŠINGTON zatim šalje Ričarda Holbruka kod Miloševića da ovaj izdejstvuje Karadžićevo povlačenje iz političkog života, a nikako predaju Hagu. Holbruk želi i da Karadžić napusti Bosnu. Predlaže Miloševiću da ga pošalje u Crnu Goru, kod majke i brata. Pregovorima je prisustvovao i Aleksa Buha. "Neki sporazum je na kraju ipak postignut", piše Artmanova. Karadžić je napustio svoju funkciju i povukao se iz političkog života. Za zapad, ipak, Karadžić i Mladić ostaju garanti postignutog mira.
U to vreme, 1. oktobra 1996, na mesto tužioca dolazi Luiz Arbur i "odlučuje da prodrma zapadne prestonice". Njeni protesti "smetaju", pa "Amerikanci, Britanci, Francuzi, Holanđani i Nemci pokušavaju da nađu rešenje". Rešenje je nađeno u manjim optužnicama.
"Progresivno, određene vlade su uvidele interes koji mogu da imaju ukoliko učestvuju u hapšenjima. Oslobađajući se tako, pre svega, malih lokalnih šefova rata, često protivnika primene mirovnih sporazuma."
Sve vreme, Ratko Mladić i Radovan Karadžić uspešno odolevaju poterama.
"Ratko Mladić je u međuvremenu napustio Bosnu i Hercegovinu. Baš 17. marta 1997. godine, kada je Haški tribunal dao nove naloge NATO za hapšenje, nestao je iz svog štaba u Crnoj Rijeci, u blizini Han Pijeska, iz američkog sektora, i otišao u Beograd. Najodaniji članovi odreda zaduženog za njegovu ličnu bezbednost odlaze s njim u Srbiju. U Bosnu će dolaziti veoma retko, u nekoliko kratkih boravaka, da bi posetio porodicu u rodnom kraju, oko Kalinovika, ili na sahranu svog brata Milivoja, 24. juna 2001, što nije izazvalo nikakve operacije snaga NATO."

KLINTON OKLEVA
NASTAVLjAJU se, istovremeno, intenzivni pregovori s Karadžićem. Artmanova ističe da je od svog dolaska u Bosnu 1995. godine, Francuz Erve Gurmelon održavao s njim kontakte. Amerikanci sada žele da preuzmu primat od Francuza. "Ali, prisustvo Gurmelona smeta Amerikancima, jer Karadžić previše priča. Begunac se, u stvari, poverio francuskom oficiru da je od američkih vlasti dobio obećanje da ga neće poslati u Hag, ukoliko ne bude `ometao` Dejtonski sporazum."
Dvadeset i sedmog maja 1997. godine, lideri Atlantske alijanse nalaze se u Parizu. Potpisuje se sporazum sa Rusijom, u prisustvu Borisa Jeljcina. "Širaku se nije dopalo to što je u lošem stanju preuzeo svoja dva pilota, taoce Srba do decembra 1995. godine" i želi da reaguje.
"Mladić
se sklonio u Beograd, ali, Karadžić je još uvek na Palama. Upravo je, uostalom, dao intervju grčkoj televiziji u aprilu. Svi znaju gde mogu da ga nađu. Došao je trenutak za hapšenje. Klinton ohrabruje Francuze da sami izvedu akciju. Širak odbija ideju da njegovi vojnici deluju sami. Traži američko učešće i prihvata da pusti Dži-Ajs da operišu u francuskom sektoru da bi uhvatili Karadžića. Klinton okleva zbog rizika od gubitka ljudskih života i podvlači da operacija ne može da se pokrene ako se prvo ne obaveste Rusi. Širak je protiv: Moskva se, do sada, čvrsto protivila hapšenju Karadžića i požuriće da obavesti begunca. Uz Blerovu podršku, Klinton insistira. Širak na kraju pristaje.
Tokom jednog sastanka, 29. februara 2000, u Jelisejskoj palati, Žak Širak se poverava tužiocu Karli del Ponte: "Karadžić nije bio uhvaćen jer su se Rusi protivili... Boris Jeljcin mi je rekao da `Karadžić zna mnogo toga o Miloševiću` i upozorio me je da će poslati avion da ga izvuče iz Bosne ukoliko to bude potrebno, ali da nikada neće dopustiti da Karadžić bude uhapšen."

VELIKI RIZIK
ČAK je i Madlen Olbrajt predlagala da se Karadžić skloni, umesto da bude uhapšen!
"Šef američke diplomatije Madlen Olbrajt, koja je pratila Klintona u Parizu, sledećih dana posećuje Balkan. Trideset i prvog maja 1997, sreće u Banjaluci predsednika srpskog entiteta Biljanu Plavšić. Madlen Olbrajt od nje traži da ubedi Radovana Karadžića `da napusti Bosnu i ode u daleki egzil kao alternativu procesu pred Haškim tribunalom`. Predlagani su mu Indija, Srbija i Crna Gora, Južna Afrika, jedna od zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza i Grčka. Karadžić je, međutim, odbio. Ostao je, i čak `izazvao` Amerikance, odobrivši intervju `Ziddojče cajtungu`, u vreme Holbrukove posete Balkanu."
Komandant snaga Alijanse u Evropi Vesli Klark poziva 14. avgusta 1997. godine Karadžića da se preda.
Tužilac Luiz Arbur se nada, ali Klark je razočarava. "Ako Karadžić bude prebačen u Hag, reći će da je postignut sporazum u Dejtonu s američkim državnim sekretarom Vorenom Kristoferom da ne bude izručen Hagu." Arburova želi da sazna da li je to istina, Klark demantuje, ali ne objašnjava zašto bi Karadžić baš tako rekao.
"Sve vreme sastanka, novi komandant snaga Alijanse u Evropi pokazuje neslaganje s tim da snage NATO u Bosni igraju ulogu produžene ruke suda. Smatra da bi se nastavkom hapšenja rizikovao početak `trećeg svetskog rata`, izazvala `široka kampanja terora, nemira i pretnji u kojima bi civili i međunarodni predstavnici bili cilj`. I upozorava: `Ne možemo da dozvolimo da uništimo Dejtonski sporazum`."


LjUTNjA AMERIKANACA
KRAJEM 2005. godine, Karla del Ponte gubi strpljenje. Koristi pravo da zakonskim putem zatraži od sedam zemalja - SAD, Velike Britanije, Francuske, Nemačke, Španije, Italije i Holandije izveštaj, najkasnije do kraja godine, o rezultatima nadgledanja porodice Karadžić i sve informacije koje poseduju o beguncu.
"Ambasadori defiluju kroz kancelariju Karle del Ponte. Kažu da su šokirani. Najviše se ljute Amerikanci", piše Florans Artman.

AUTO NA POKLON
ARTMANOVA ističe da je 2001. godine "75.000 konvertibilnih maraka preusmereno iz vojnog budžeta srpskog entiteta u Bosni, da bi se njemu (Mladiću) kupio automobil."
"Mladić ga je zatim dao svom sinu", piše bivši portparol Haškog tribunala.


Sebilj
07-01-08 13:32
"Viza" preko Klintona

MESEC dana pred izbore u Bosni i Hercegovini, u septembru 1997. godine, pomoćnik vojnog atašea Rusije u Beogradu, kojeg Florans Artman naziva "agent", traži da se sretne s Karadžićem "u jednom manastiru da bi mu ponudio azil u Rusiji". Amerikanci takođe nastavljaju pregovore. Pokušavaju da ga nagovore da prihvati predlog Madlen Olbrajt da napusti Bosnu. "Poslednji sastanak je održan 14. oktobra 1997. godine, na dan izbora u Bosni. Karadžić je zatim odleteo, preko Srbije i Crne Gore, ne u Rusiju, već u Belorusiju, vojnim avionom koji je poslao Boris Jeljcin."
Ovo odsustvo nije dugo trajalo. "Karadžiću se ne dopada egzil u zemlji Lukašenka. Pakuje kofere i vraća se u Bosnu početkom 1998. godine." Francuska, kako kaže Artmanova, ništa ne zna ni o beloruskoj epizodi, ni o povratku.
Pariz se pribojava kritika štampe ako otkriju da se Karadžić i dalje slobodno šeta. "Od tada, begunac postaje diskretan." Istovremeno, "Pariz optužuje Vašington da se protivi hapšenju Karadžića. Francuzi se poveravaju Luiz Arbur tokom jednog susreta početkom 1999: `Amerikanci insistiraju da Karadžić ne bude uhvaćen`."

NA KRŠTENJU U OSTROGU
AMERIKANCI ne ostaju dužni. "Dana 23. aprila 1998. godine, `Vašington post` objavljuje naslov: `Tajni sastanak omogućio Karadžiću da izbegne hapšenje, jedan Francuz omeo misiju`." Artmanova zaključuje: "Rivaliteti između Francuza i Amerikanaca, kao i između zapadnih službi, nekada realni, nekada prikriveni, sprečavaće više od deset godina da istina izađe na videlo i služiće kao alibi za izostajanje rezultata."
"Amerikanci i njihovi saveznici" dozvoljavaju Karadžiću da se brzo vrati u Bosnu. Artmanova ističe da je Karadžić, na primer, 1997. godine u prisustvu velike mase ljudi, u crnogorskom manastiru Ostrog prisustvovao krštenju svog prvog unučeta. "Karadžić je, takođe, mogao da redovno odlazi u Beograd i prisustvuje rođenju drugog unuka, početkom avgusta 2002." Artmanova kaže da kretanje i zaštita Karadžića koštaju puno, nekoliko stotina hiljada evra godišnje.
Njemu je, kaže ona, Republika Srpska dala više miliona evra između 1998. i 1999. godine, dok mu je Milošević "dostavio milion evra". Novac se prethodno "pere" preko različitih preduzeća, od kojih jedno ima centralu i u Virdžiniji.
Zapad je za finansijsku podršku Karadžiću počeo da se zanima tek 2003.
Florans Artman ističe da "tokom svih dvanaest godina bekstva, Karadžić nije prestao da vrši uticaj na politički i ekonomski život srpskog entiteta u Bosni". Mnogobrojna pisma, kaže, omogućavaju da se upoznaju njegove navike i predvide kretanja, što je moglo da dovede i do njegovog hapšenja.
"Ali, svakog puta kada bi kontingent NATO zaplenio dokumenta, prosledio bi ih nacionalnim vlastima, koje bi ih klasirale kao vojnu tajnu. Haški tribunal je dobio jedan beznačajan deo, godinama kasnije, kada te informacije više nisu imale veliku vrednost."

AGENT VEZANIH OČIJU

TOKOM leta 1998. godine, pažnja NATO sa Bosne se usmerila na Kosovo. Luiz Arbur odlučuje da se, nekoliko nedelja posle podizanja optužnice protiv Miloševića, ponovo zainteresuje za slučaj "Karadžić".
Zadužuje jednog člana svog biroa, Amerikanca Paula Nela, da stupi u kontakt s Radovanom Karadžićem. Sreli su se više puta, bez rezultata. Susreti su se održavali između Trebinja i Bileće, u blizini jezera, zatim više zapadno,
u jednom manastiru na putu koji vodi ka Stocu, ili u regionu Foča-Višegrad, u jednom hotelu u blizini Kula Banje, i na kraju u Crnoj Gori, na visinama planine Žabljak.
Tokom svakog prebacivanja, istražitelj je imao vezane oči, a njegovi pratioci su zametali trag menjajući nekoliko puta automobile. Tokom poslednjeg sastanka, Radovan Karadžić je ponovo pomenuo sporazum s Ričardom Holbrukom iz novembra 1995. godine."
Artmanova piše da je Arburova tražila od komandanta NATO u Bosni generala Mejgsa da s njim razgovara o modalitetima eventualnog transfera Karadžića u Hag, ali, kako je general naglasio, potrebno je "zeleno svetlo" lično od Klintona, da bi se pokrenula bilo kakva akcija koja se tiče Karadžića.
Bivši portparol Tribunala ističe da je Karadžić razmatrao mogućnost svoje predaje, ali da je hteo da sve bude u formi hapšenja. "Tokom poslednjeg sastanka s emisarom Luiz Arbur, Karadžić je razgovarao o modalitetima predaje. Ponovo je tražio mogućnost da početak suđenja dočeka u nadgledanoj rezidenciji i tri stotine hiljada nemačkih maraka, da bi osigurao svoju ličnu bezbednost."

MLADIĆ HTEO PREGOVORE

KARLA del Ponte zamenila je Luiz Arbur.
Poslednjeg dana februara 2000. godine nju u Jelisejskoj palati prima Žak Širak koji, između ostalog, kaže da su više puta do tada "ohrabrivali Amerikance da reaguju", ali ovi to nisu učinili. "Širak ističe svoje ubeđenje da je u vreme `Dejtona` sklopljen neki dogovor, ali ne poseduje formalne dokaze. "Već u martu, Karla del Ponte u tom smislu postavlja direktno pitanje Vesliju Klarku. Američki general, međutim, vraća loptu i "... optužuje Širaka da je sklopio pakt s Karadžićem i Mladićem da bi dobio, pred ceremoniju potpisivanja mirovnog sporazuma u Parizu, oslobođenje francuskih pilota, srpskih zarobljenika od avgusta 1995." Dodaje da je "francusko protivljenje takođe motivisano francuskim ekonomskim interesima u Srbiji i Rusiji. "
U međuvremenu, Karadžić je prekinuo svaki kontakt s Paulom Nelom. "To je bio njegov poslednji kontakt s nekim predstavnikom Tribunala."
"Svaka od velikih sila imala je svoju sopstvenu računicu, pored one zajedničke", iznosi Artmanova.
Istovremeno, piše da je "na osnovu serije prisluškivanih razgovora koji su izneseni u procesu Miloševiću krajem juna 2003. godine, Ratko Mladić zaista pokušao da pregovara da ne bude kažnjen u zamenu za oslobađanje pilota". Pariz demantuje.
Što se tiče Mladića, Artmanova ističe da "od njegovog odlaska iz Bosne u martu 1997. godine, Mladić živi u Srbiji, pod visokom zaštitom najviših vlasti u zemlji".

AZIL KRAJ TOPOLE
"PEDESETAK najodanijih čuvara otišli su s Mladićem u Srbiju. Smestili su se u kasarni u Topčideru, u srpskoj prestonici. Vojska iz Beograda obezbedila je logistiku, kretanja, nadgledanje. Ratko Mladić živi u svojoj beogradskoj vili, u ulici Blagoja Parovića broj 11-7A, u rezidencijalnom kvartu Banovog brda, gde je vojska podigla kuće za svoje visoke oficire".
Tokom NATO bombardovanja Mladić odlazi u unutrašnjost Srbije. "Boravio je prvo u odmaralištu `Stragari`, u blizini malog grada Topola, a onda se smestio u jednom vojnom odmaralištu, na Rajcu, u blizini Valjeva. Posle prestanka neprijateljstava, Ratko Mladić provodi vreme između Beograda i unutrašnjosti. "
Artmanova ističe i da se Mladić lečio u Beogradu.



Sebilj
07-01-08 13:31
NATO protiv hapšenja!

KADA se lečio, na proleće 2001. i tokom 2002. godine, u vojnoj bolnici u Beogradu, Mladić nije ulazio na ulaz u suterenu na nivou garaže, već je prošao kroz glavni ulaz." Mladić se, prema navodima u knjizi, pojavljivao i na venčanju svog sina Darka, a prisustvovao je i na svečanostima u vojnom krugu, u centru Beograda. "Posećuje restorane u svom kvartu, prisustvuje fudbalskim utakmicama. Beograđani ga često susreću."
Đinđić je, kaže, čak, Karli del Ponte, u poslednji čas, predlagao da Mladića izruči zajedno s Miloševićem, ali "snage NATO angažovane u Bosni, ne mogu da reaguju u Srbiji, čak i kad bi želele." U januaru 2002. godine u Njujorku, Đinđić je rekao Karli del Ponte: "Tražio sam od Amerikanaca da mi pomognu da lociram Mladića, ali oni kažu da ne znaju gde je".
Za to vreme, "u srcu Beograda, Mladić slavi odlazak u penziju, u restoranu Doma vojske, ispod Trga Republike, sa svojom suprugom i njegovim bivšim saradnicima". U jednom trenutku, "21. oktobra 2002. godine, večera u Miloševom konaku, u Košutnjaku, 500 metara od rezidencije švajcarskog ambasadora, gde Karla del Ponte razgovara s međunarodnim diplomatama o svojoj poseti Beogradu". Kada policija pokrene veliku istragu i seriju hapšenja posle atentata na Đinđića, Mladić se sklanja "na Bežanijsku kosu, na periferiji Beograda, na putu između centra grada i aerodroma, u kuću jednog penzionisanog generala". Na kraju, kupuje zemlju između Valjeva i Loznice, nedaleko od granice s Bosnom, "gde se jedno vreme bavi pčelarstvom".

Molbe za predaju

"DUGO je Zapad odbijao da prizna da Mladić boravi u Srbiji, potpuno nekažnjen. Čak iako su lako mogli da ga sretnu u Beogradu... Ali, svaki put kada bi Karla del Ponte želela da reaguje, tražili su čvrste dokaze."
Za to vreme, početkom 2001. godine, francuske službe su tvrdile da su locirale Karadžića, zahvaljujući GPS odašiljaču koje su postavile na vozilo jedne od njemu bliskih osoba. "Ali, akcija njegovog hapšenja je zaustavljena po naređenju Žaka Širaka, jer bi francuske trupe u suprotnom morale da pređu u sektor pod kontrolom Amerikanaca."
Američki general Dodson, koji je bio na čelu međunarodnih snaga u Bosni, objašnjava u julu 2001. godine Karli del Ponte: "Nismo zabrinuti da bismo imali gubitaka, jer su naši ljudi sada dobro uvežbani. Ali, Karadžić ima status heroja, postojala bi opasnost od velike političke krize, u slučaju njegovog hapšenja".
Artmanova ističe da Amerikanci nisu mogli da pronađu ništa bolje, nego da "mole Karadžića da se preda, preko serije pisama i susreta s njegovim najbližima", kao što je to bio slučaj s pismom upućenim Radovanovoj supruzi Ljiljani, koje je 14. decembra 2001. godine uputio Rišar Prosper. On je, kaže Artmanova, pokušao u januaru 2002. godine da ubedi i Karadžićevu majku Jovanku i brata Luku. Bezuspešno.

Francuz - ometa

U GODINI početka suđenja Miloševiću, 2002, organizovane su tri javne akcije hapšenja Karadžića. Prva je izvedena 28. februara u Čelebićima, ali Karadžić je već daleko, jer je na vreme obavešten. "Još jednom, visoki američki zvaničici optužuju jednog francuskog oficira da je omeo operaciju i na vreme upozorio Karadžića. Francuska vlada demantuje", piše Artmanova.
Tokom leta, dve operacije hapšenja su organizovane na Palama i u Foči. Karadžić ih nije sačekao. "Kao i Arburova, Del Ponteova sumnja u volju velikih sila". Zbog toga osniva sopstvenu jedinicu za potragu. Zato, u septembru 2001. traži povećanje budžeta za još četiri službenika za 2002. godinu. SAD, međutim, pozivaju
na restrikciju budžeta. Jedinica je ipak formirana, ali nema pravo da hapsi, već samo da istražuje i locira.
Artmanova zaključuje, kada se radi o SAD, Britancima i Francuzima: "Sve troje dele isto odbijanje - da uhapse Karadžića." Pa, tako, "Radovan Karadžić 11. novembra 2003. godine može mirno da ode na Pale, na svoje porodično imanje, da, po starom srpskom običaju, zasadi jedno drvo. Te godine, odabrao je trešnju."
Pedi Ešdaun je, navodno, pokušao da ubedi u više navrata Karadžića da napusti Bosnu, ali bezuspešno. Karadžić je otišao, kaže Artmanova, ali samo nakratko, na samom početku 2004. godine, u društvu Dragana Kalinića, u Beograd, na hiruršku intervenciju.

Vreme - ističe

DANAS, 28. januara 2004, Karla del Ponte je obaveštena da je Karadžić pod policijskom prismotrom i da je njegovo hapšenje neminovno, možda već u toku dana. "Srbi su pozvali Francuze da obezbede njegov transfer do Haga. Ali, nailaze na veliko protivljenje Amerikanaca, koji intervenišu kod Srba da stopiraju akciju!"
Američka ambasada u Beogradu je, kasnije, piše Artmanova, to, naravno, demantovala, ističući da je "cela priča izmišljena, da je srpsku inicijativu lansirao jedan visoki zvaničnik pod uticajem alkohola!" Izvori Karle del Ponte, 20. februara 2004. godine, otkrivaju tragove Karadžića u Bosni. Znaju tačno gde se krije, ali, "nekoliko časova kasnije, jedan helikopter nadleće zonu, da bi upozorio Karadžića..."
Kada u aprilu 2005. godine, Del Ponteova naređuje praćenje Karadžićeve kuće, agent CIA traži od Srba da ovo nadgledanje obustave... Karadžić, između ostalog, jedno vreme odlazi i u Grčku, u region Svete gore... Svaki put, priča je ista: Karla želi Karadžića i Mladića, velike sile joj onemogućavaju da do njih dođe. Artmanova citira Pedija Ešdauna, koji je 1. februara 2005. godine u Sarajevu izjavio:
"Brojni primeri ilustruju nedostatak volje međunarodne zajednice, snaga NATO i EU. Otkako su Karadžić i Mladić u begu, dostavili smo mnogo informacija NATO-u. Uzalud. Imamo sve više razloga da verujemo da je s Karadžićem postignut nekakav sporazum. Ne možemo tek tako da verujemo u nesposobnost velikih svetskih sila..."
Vreme zatvaranja Tribunala se bliži. Karla del Ponte je tražila produžetak, jer smatra da, dok Karadžić i Mladić ne budu u Hagu, posao neće biti završen. Amerikanci su je, međutim, upozorili da novca nema i da vremenskog prekoračenja neće biti.


SVAĐA OKO BOSNE

VELIKE sile nikada nisu odgovorile na zahtev suda da se osnuje "grupacija međunarodne sudske policije" zbog čega je, kako kaže Artmanova, Tribunalu ostalo da zavisi od dobre volje država kada je reč o hapšenju, i saradnji, u opštem smislu.
Artmanova navodi i druge primere "sabotiranja": Munira Alibabića, "bosanskog Simona Vizentala", Pedi Ešdaun je smenio baš u trenutku kada je Tribunal počeo da snabdeva ozbiljnim podacima. U svemu su prisutne i igre među velikima: "Britanci nikada neće dozvoliti Francuzima da preuzmu obaveštajni primat u Bosni". Rezultat: "Saveznici, Francuzi, Britanci i Amerikanci, stavljaju jedni drugima klipove u točkove, odbijaju da sarađuju, a ponekad i da komuniciraju."
Knjiga „Mir i kazna“ izlazi 20. oktobra u izdanju „Kluba plus“ i „Filipa Višnjića“. Knjiga po pretplatnoj ceni od 800 dinara može se naručiti na tel. 011/344 1074 ili imejl fvis@verat.net

K R A J


Sebilj
18-12-07 15:41
Kličković svjedok sporazuma Holbruka i Karadžića

Bivši premijer Republike Srpske Gojko Kličković potvrdio je za banjalučki Fokus da su bivši predsednik RS Radovan Karadžić i nekadašni američki posrednik za Balkan Ričard Holbruk potpisali sporazum o Karadžićevom povlačenju iz javnog života u zamenu za njegovo neizručenje Haškom tribunalu.

Bivši premijer Republike Srpske Gojko Kličković potvrdio je za banjalučki Fokus da su bivši predsednik RS Radovan Karadžić i nekadašni američki posrednik za Balkan Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) potpisali sporazum o Karadžićevom povlačenju iz javnog života u zamenu za njegovo neizručenje Haškom tribunalu.

Postoji sporazum sa Holbrukom koji je potpisan 19. jula 1996. godine i u kojem je sve precizirano, u pet ili šest tačaka, rekao je Kličković, koji se trenutno nalazi u ekstradicionom zatvoru u Beogradu.

Prema njegovim rečima, sastanak Karadžića i Holbruka održan je u tadašnjem sedištu predsednika RS na Palama i sam je prisustvovao tom sastanku.

Upitan kako je Karadžić reagovao kada je od njega zatrženo da se povuče iz političkog i javnog života, Kličković je rekao da je Karadžić odgovorio - Ako je u interesu opstanka Republike, ja sam spreman i u zemlju da se ukopam.

On je rekao da je Holbruk preko Slobodana Miloševića izdejstvovao da Karadžić pristane na sporazum, dodajući da je Radovana Karadžića poslednji put video 1997. goidne.

Američka administracija, kao i Ričard Holbruk u nekoliko navrata kategorički su negirali postojanje sporazuma sa Karadžićem.

* * * * *

Banjalučki dnevni list Fokus nedavno je objavio da posjeduje sporazum koji su 1996. godine potpisali tvorac Dejtonskog sporazuma i nekadašnji američki ambasador u UN Ričard Holbruk i bivši predsjednik RS i SDS-a Radovan Karadžić, prema kome je Karadžić trebalo da se povuče iz javnog života, a druga strana se obavezuje da mu obezbijedi uslove da izdrži život u izolaciji.

Prema tom sporazumu, kako tvrdi Fokus, Karadžiću je trebalo obezbijediti 600.000 dolara predviđenih za troškove života za period od šest godina i dodijeliti mu rezidenciju na lokaciji koja je prethodno dogovorena usmenim putem.

Tu lokaciju čuvaće najmanje šest ljudi koji su ga dužni obavijestiti o svakom eventualnom narušavanju njegove bezbjednosti, piše u sporazumu.

Kako piše Fokus, Karadžić je ispoštovao odluku i 30. juna 1996.godine podnio ostavku.

U sporazumu se navodi da se Karadžić obavezao da do trenutka ostavke neće donositi partijske i državne odluke niti uticati na druge da ih donesu. Sporazumom je precizirano da Karadžić ne smije davati intervjue niti izjave lično ili preko posrednika.

U tom sporazumu navodi se da je Holbruk potpisao i zaduženja američke administracije, podijeljena na politički i bezbjednosni dio i dio koji omogućava Karadžiću pristojne uslove života.

Radovan Karadžić i Richard Holbrooke saglasili su se da je sporazum trajan i da će se svako njegovo narušavanje tretirati prema Internom pravilniku i biće sankcionisano trenutno.

U prevodu to može značiti da će Karadžić biti uhapšen odmah, prenosi Fokus.

Luka Karadžić, brat Radovana Karadžića, izjavio je za ovaj list da sporazum postoji i da ga je i tadašnji specijalni izaslanik generalnog sekretara UN za bivšu Jugoslaviju Torvald Stoltenberg objavio u svojoj knjizi.

Sporazum je predviđao da se Radovan povuče sa svih političkih i državnih funkcija i da ne daje izjave za medije, a zauzvrat oni će njega osloboditi Haga, neće ga juriti i povući će optužnicu, rekao je Luka Karadžić.

On je dodao da je sa ovim sporazumom upoznat i tadašnji ministar vanjskih poslova Rusije Jevgenij Primakov.





Mahalac
18-12-07 15:23
Spomenik teroristima

Jos jedan skandal u Hrvatskoj

U grupi koja se 1972. iskrcala u Gračanici kod Bugojna bili su pripadnici najekstremnije ustaške organizacije. Danas njima podizati spomenik predstavlja klasičan primjer oživljavanja i veličanja ustaške fašističke ideologije

U prošlu subotu, u mjestu Ogorje kraj Drniša podignut je spomenik klasičnim ustaškim teroristima. Riječ je o pripadnicima takozvane bugojanske terorističke grupe koja je iz Australije došla s namjerom da u BiH podigne ustanak i obnovi Pavelićevu ustašku tvorevinu endehaziju. To su bili pripadnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva, tada najekstremnije ustaške organizacije u svijetu.

Bilo ih je ukupno devetnaest. Predvodili su ih braća iz okoline Tuzle, Adolf i Ambrozije Andrić, te Pavao Vegar iz Posušja. Oni su nakon obuke u jednom kampu u Austriji, dobro naoružani, prešli granicu i u okolini Maribora zaustavili kamion s ceradom, potrpali se u njega i naredili vozaču da ih vozi do Bugojna.

Iskrcali su se 22. juna 1972. između Bugojna i Gornjeg Vakufa, u mjestu Gračanica. Vozaču su zavezali usta, zaprijetili i pustili ga. A oni su otišli u obližnje selo, odakle je bio jedan od njih – Ilija Glavaš.

Tu su, u kapelici u mjesnom groblju, ispekli jagnje na ražnju, položili zakletvu i uputili se u obližnju planinu Radušu.

Vozač je, međutim, o cijelom slučaju obavijestio policiju čim mu se za to ukazala prigoda, čini mi se u Sisku. Ova vijest u Sarajevu je primljena s nevjericom. Ko je mogao i pomisliti da se usred Jugoslavije pojavi tako brojna ustaška teroristička grupa?!

Na Radušu je upućena četa vojne policije iz Sarajeva. Niti su vojni policajci baš vjerovali da će se uistinu suočiti i sukobiti s dobro naoružanom grupom ustaških terorista, niti su teroristi očekivali vojnike – oni su očekivali narod – da im se masovno pridruži.

Stoga je za obje strane suočenje bilo tragično: poginuo je komandir jedinice vojne policije kapetan Miloš Popović i još trojica njegovih policajaca, a i teroristi su imali gubitaka. Tu je poginuo i jedan od braće Andrić. Grupa je bila razbijena i za njom je nastala potjera. Sljedeći sukob bio je u selu Rumboci između Prozora i Šćita, odakle je bio jedan od terorista, Lovrić.

Teroristi su iz zasjede ubili sedam pripadnika teritorijalne obrane iz Prozora i razbježali se. Posljednji je uhvaćen 28. jula. Ova teroristička grupa ubila je ukupno 15 pripadnika vojne policije, teritorijalne obrane i civila.

Pripadnike ove ustaške terorističke grupe njihovi ideolozi su ubijedili da ih hrvatski narod u BiH jedva čeka i da će im se odmah masovno pridružiti - na ustanak.

Dogodilo se, međutim, to da im se nije pridružio ama baš niko. Naprotiv, naišli su na masovni otpor samog naroda koji je dobro znao ko su ti tzv. oslobodioci i šta im je namjera. Čak je sestra prijavila jednog od njih, svoga brata - da joj je dolazio u kuću - i tako je uhvaćen.

Kada su neki od njih uhvaćeni i privedeni u jedno komandno mjesto iznad Prozora, terorista Vejsil Keškić je htio da ubije teško ranjenog Lovrića, govoreći mu: Ti si tvrdio da nas narod ovdje jedva čeka. A progone nas kao bijesne pse. Ni vode nam ne daju.

Prilikom otkrivanja spomenika rečeno je da je akcija ove grupe predstavljala odgovor na gušenje hrvatskog proljeća. Ako je tako, zašto je grupa upućena u Bosnu i Hercegovinu, a ne u Hrvatsku?

I zašto su gotovo svi njeni pripadnici bili rodom iz BiH? Danas podizati spomenik pripadnicima ove klasične ustaško-terorističke grupe predstavlja prvorazredni čin veličanja i oživljavanja fašizma. Stoga čudi da premijer Hrvatske Ivo Sanader, koji se upinje iz petnih žila da Hrvatsku približi Europi i koji se vrlo otvoreno distancira od Pavelićeve ustaške ideologije i politike, ne reagira na ovaj čin.

Oživljavanjem ustaštva (i) na ovakav način Hrvatsku Evropa



Hotforum
Gratis je eigen forum
Mahalac
14-12-07 12:25
I HVO JE GRANATIRAO SARAJEVO

Artiljerijom Vojske Republike Srpske, jedinice Hrvatskog vijeca obrane pod zapovjednistvom Ivice Rajica granatirale su Sarajevo devetog novembra 1993! Ovo je, ukratko, najzanimljiviji i jedan od najsokantnijih dijelova iz izvjestaja sto ga je o zbivanjima na podrucju Kiseljaka i Varesa u vrijeme zlocina u Stupnom Dolu za Sigurnosno informativnu sluzbu (SIS) Republike Hrvatske napravio sadasnji kandidat za konzula te drzave u Mostaru, Ivan Bandic. SIS-ov dokument vrlo precizno opisuje dogadjaje iz tog perioda i glavni lik cijele price: nekadasnjeg kapetana JNA Ivicu Rajica i njegove pomocnike sklone ritualnim odsijecanjima bosnjackih glava, pljackama, otmicama, ubistvima... Agent Bandic svoje je sefove jos izvijestio o nacinu trgovine oruzjem izmedju Karadzicevih Srba i HVO-a i o Rajicevim prijateljskim ruckovima sa Ratkom Mladicem. Saradnik Dana je, pak, nakon sto je dosao u posjed skandaloznog izvjestaja, otkrio jos jedan zanimljiv detalj: za uklanjanje Rajica iz BiH bio je zaduzen Mladen Naletilic Tuta




Ivica Rajic, alias Viktor Andric, zapovjednik Operativne grupe dva HVO-a, doista je, u novembru 1993, granatirao Sarajevo! Jedan od najvecih skandala u hrvatsko-bosnjackom ratu nije dakle rezirala TV SRNA, koja je Rajica snimila pored pregrijane topovske cijevi, da bi zatim njene slike svijetu prenio CNN. Ekipu SRNE skoro pa kolegijalno je pozvao Ivica Rajic, bivsi kapetan prve klase JNA (iz koje je izisao krajem aprila 1992), osoba od najveceg utjecaja na podrucju Kiseljaka i Varesa.

Nedavno je u sluzbenim arhivima u Zagrebu, uglavnom netaknutim od zavrsetka rata u BiH, pronadjen izvjestaj Sigurnosno informativne sluzbe (SIS) Ministarstva obrane HR Herceg-Bosne o dogadjajima koji su se na podrucju Kiseljaka odvijali od juna 1993, kada je Rajic postavljen, do pocetka 1994, kada je, kao Viktor Andric, uhapsen i priveden u Mostar. Istrazitelj u operativnoj akciji "Kiseljak", SIS-ov agent potpisan kao I.B., ustvari je Ivan Bandic - danas uposlenik Ministarstva vanjskih poslova RH i najvjerovatniji kandidat za novog hrvatskog konzula u Mostaru. Sa stajalista politicke korektnosti, izvjestaj, datiran 23. novembra 1993, cini se objektivan i utemeljen. No, unatoc zakljuccima koja na kraju nudi Bandic ("Misljenja smo da moramo prvi reagirati, javno osudivsi krivce za zlocin u Stupnom Dolu" , Rajic je na sudjenju u Mostaru oslobodjen. Neko vrijeme skrivao se u jednom splitskom hotelu pod zastitom Ministarstva obrane RH i Tutine Kaznjenicke bojne, a onda je potpuno nestao iz javnosti, vjerovatno i iz Evrope.

Ubice i pomocnici
SIS-ova operativna akcija "Kiseljak" uglavnom potvrdjuje i one najmorbidnije verzije zbivanja u Kiseljaku: ritualna odsijecanja glava Bosnjacima, teror, pljacku i najtjesnju suradnju Rajiceve grupe s generalom Mladicem, te politicku nemoc (ili sklonost?) koju je prema lokalnim diktatorima pokazivao hrvatski politicki vrh u Mostaru. Izvjestaj OA "Kiseljak", kao i niz drugih dokumenata koje je nedavno u Zagrebu preuzeo tim istrazitelja Haskog suda, pokazuje apsolutnu Rajicevu moc na prostoru koji bi, formalno, bio u domenu zapovjednih ovlasti generala Tihomira Blaskica. Vecinu svojih izvjesca Rajic je slao direktno generalu HVO-a Petkovicu ili ministru obrane HB Bruni Stojicu, zaobilazeci svog neposredno nadredjenog generala Blaskica.

"Realizacijom predvidjenih i planiranih mjera kroz operativnu kombinaciju zKiseljak', dosli smo do pouzdanih i provjerenih saznanja koja ukazuju na niz nezakonitih, vojnicki nerazboritih i politicki vrlo stetnih radnji i postupaka od strane Ivice Rajica, zapovjednika OG-2, i drugih celnih ljudi HVO Kiseljak. Naime, Ivica Rajic je nakon smjenjivanja sa mjesta zapovjednika brigade 'B.J. Jelacic', zajedno sa Hrvojem Kristicem i Josipom Maricem (nacelnik sigurnosti), pocetkom 1993. godine, zbog neizvrsavanja zapovjedi, tajanstvenog nestanka oduzete vece kolicine novca od zmudzahedina', te sumnje da je upleten i u druge nezakonite radnje, izvjesno vrijeme bio u Tomislavgradu nerasporedjen, da bi u lipnju 1993. godine bio imenovan za zapovjednika OG-2. Na tom mjestu Rajic je apsolutno uzurpirao kako vojnu tako i civilnu vlast, obzirom da mu je Jozo Boro, predsjednik HVO Kiseljak, bio potpuno podredjen. Zbog velikog utjecaja na Velimira Milicevica, zapovjednika PS Kiseljak, Rajic je takodjer imao apsolutan utjecaj i na civilnu policiju", pise u SIS-ovom izvjestaju.

U istom dokumentu jos stoji: "Nuzno je navesti da je Milicevic zajedno sa Rajicem, Jozom Borom, Hrvojem Kristicem, Perom Pericem, vlasnikom preduzeca zPermex', i jos nekim poduzetnicima sudjelovao u mnogim nelegalnim radnjama (prodaja raznih roba Muslimanima, registracije ukradenih automobila i dr.) O Rajicevoj samovolji ilustrativno govori podatak da je npr. on imenovao pomocnika zapovjednika za uniformirane osobe u pomocnika zapovjednika za prometnu sluzbu PS Kiseljak (Zdravko Mihaljevic Pijuk i Dragan Gojsilovic), iako nijedan nema zavrsenu srednju skolu (Mihaljevic nije zavrsio ni osnovnu skolu)."

Osim sto precizno zakljucuje da je Rajic oko sebe okupio ekipu neobrazovanih zicara i siledzija koji ce malo trgovati s Muslimanima, a malo im odsijecati glave, agent Bandic u svom izvjestaju primjecuje i jednu, danas vrlo bitnu stvar - Rajic je svoje podredjene imenovao bez ikakve konsultacije sa nadredjenima, dakle i bez znanja generala Blaskica: "Rajic je postavio Nenada Rajica za nacelnika VOS-a OG-2, iako tu osobu moze imenovati jedino nacelnik VOS-a ZP Vitez..."

"Od samog ukljucivanja u HVO Rajic je dosao u sukob sa Zeljkom Bosnjakom zvanim Lujo, koji se prije rata bavio ugostiteljstvom, da bi u travnju 1993. bio imenovan za pomocnika zapovjednika za sigurnost. Potrebno je navesti i da se Lujo takodjer bavio nezakonitim radnjama i da je oko sebe okupljao asocijalne osobe, koje su ga slijedile. Sukob je kulminirao u kolovozu ove godine kada je Rajic angazirao svoje ljude i izvrsio likvidaciju Bosnjaka, te njegovih najvjernijih ljudi - Marka Pecirepa zvanog Legija i Ivicu Pecirepa zvanog Peca."

Na rucku s Mladicem
Nakon sto je poubijao konkurenciju u Kiseljaku, Rajic se poput mafijaskog kuma prosirio i ojacao - preuzeo je ozloglasenu specijalnu jedinicu "Maturice", kasnije odgovornu za zlocin u Stupnom Dolu. O tome u istrazi stoji sljedece: "Istovremeno Rajic je uspio da organizira i sebi podredi grupu od 100-150 vojnicki vrlo sposobnih ljudi kroz JPN zMaturice' koju vode llijasevic Dominko Como (asocijalna i kompromitirana osoba), i Ante Ljoljo. Pored njih, Rajic je uspio pod svoje uzeti i JPN zApostoli' koje sacinjavaju pripadnici Travnicke bojne pod zapovjednistvom izvjesnog Spire (radi se o izuzetno sposobnom vojniku i casnom covjeku). Naprijed navedene osobe ucestvovale su u zzauzimanju' Stupnog Dola i zuvodjenju reda' u HVO Vares. Isto tako, navedena grupa aktivno je ucestvovala u zauzimanju znacajne kote kod Kreseva (Meorisje) nakon cega je Como u srediste Kiseljaka donio odsjecene glave muslimanskih vojnika i javno ih pokazivao sto je registrirao i UNPROFOR."


Mahalac
14-12-07 12:24
I HVO JE GRANATIRAO SARAJEVO:2

Kod Rajicevih "glavosjeca" zlocin je uzburkao i politicke ambicije, pa je Como, kolekcionar lubanja i "asocijalna osoba", potajno zelio smijeniti Rajica. U pozadini terora koji je preplavio Kiseljak i Vares, u komandnim sferama odvijao se rat tastina: "Postoji realna opasnost da Como odluci zsmijeniti' Rajica i preuzeti vlast, s obzirom na nepredvidivost njegovog ponasanja...", tvrdi se u izvjestaju operativne akcije "Kiseljak".

Rajiceva vojska tijesno je suradjivala s vojskom generala Mladica. Od njih je nabavljala oruzje i potrebnu opremu, koju su Karadzicevi Srbi prodavali deset do 15 puta skuplje od trzisne cijene. Prema sluzbenom cjeniku, ustanovljenom medju logisticarima, kalasnjikove su cetnici naplacivali 5.000 DEM, jedan metak za browing 25,7 DEM, a rucnu bombu 67 DEM. Novci su slani iz Mostara, a osim poznatih izvora (Ministarstvo obrane RH, razni inozemni fondovi), HVO Kiseljak placali su i privatni donatori - naprimjer, Stipe Gabric Jambo, predratni agronom i financijski direktor PIK "Neretva". Nakon trgovine i razmjene ideja, Rajic i Mladic bi znali rucati na "srpskoj Ilidzi" ili u nekom pitomom restoranu, u prirodi, sa krajiskim specijalitetima.

U izvjestaju SIS-a tako stoji: "U posljednje vrijeme Rajic je intenzivirao kontakte sa srpskom stranom, potrebno je naglasiti da isti odrzava stalne kontakte kako zvanicne tako i nezvanicne, sto navodi na sumnju u karakter i sadrzinu istih. Posebnu sumnju izazvala je transakcija oko kupovine oruzja od srpske strane u cijem su financiranju ucestvovali vlasnici privatnih preduzeca u Kiseljaku. Radilo se o iznosima vecim od 1 milijun DEM; a u zkomisiji' koja je prikupljala novac bili su, pored Rajica, Velimir Milicevic i Grgo Bakula. Bakula je inace glavni covjek za kontakte sa srpskom stranom, ozenjen je Srpkinjom, i u dobrim je odnosima s Tomom Kovacem, ministrom MUP-a Republike Srpske." SIS-ovci ocito nisu znali, ili su se pretvarali da ne znaju za redovna izvjesca, troskovnike i zahtjeve za novim sredstvima koja je Rajic mjesecno slao zapovjedniku Glavnog stozera HVO-a generalu Milivoju Petkovicu i Bruni Stojicu u Ministarstvo obrane.

Sve koji nisu gajili "odnose" sa srpskom stranom, Rajic je sumnjicio za veleizdaju. Kidnapirao je vareskog gradonacelnika Antu Pejcinovica, Zvonka Duznovica, vareskog zapovjednika SIS-a, te Ivicu Gavrana, nacelnika civilne policije u Varesu. Duznovica je likvidirao odmah, saljuci detalje o famoznoj istrazi protiv njega Glavnom stozeru, a Pejcinovica su u posljednji cas spasili agenti mostarskog SIS-a, prebacivsi ga u Split, odakle je bezglavo pobjegao jos dalje, u Kanadu. I o tome je, uostalom, agent Bandic izvjestavao: "Glede Varesa i Stupnog Dola, dosli smo do provjerenih informacija da je Rajic nakon dolaska u Vares uhitio Antu Pejcinovica, Zvonka Duzinovica i Ivicu Gavrana... Takodjer, raspolazemo pouzdanim ali sluzbeno neprovjerenim saznanjima da se u Kiseljaku sada nalazi jos 30-40 uhicenih Varesaka."

Odakle je pucano na Sarajevo
Izvjestaj SIS-a se tu ne zadrzava. Slijedi lista incidenata Ivice Rajica: "Dana 09. 11. ove godine Rajic je iz podrucja Lepenice (Azapovici) uz pomoc srpske strane granatirao Sarajevo (nasi polozaji - artiljerija Republike Srpske), sto je pratila i snimila TV Srna, i prenijele mnoge strane televizije. Snimak istog prikazan je u emisiji HTV-a Slikom na sliku. Nakon objavljivanja vijesti o njegovoj smjeni Rajic je vrlo nervozno i neodgovorno prijetio pojedinim osobama iz obavjestajnih sluzbi, sto moze dovesti do ozbiljnih posljedica. Prema nasim saznanjima, i dalje se vrsi trgovina sa Muslimanima prema Visokom, a u posljednje vrijeme i prema Bilalovcu, odnosno Kacunima (radi se o prodaji cigareta i alkohola iza cega stoji Rajic...). Dana 07. 11. ove godine u nocnim satima doslo je do pucanja od strane pripadnika HVO-a po zapovjednistvu UNPROFOR-a za BiH (hotel Dalmacija), nakon cega su isti uzvratili..."

Cini se da je posljednji navod uzrokovao Rajicevu smjenu, jer se osoblje UN-a pozalilo Vijecu sigurnosti, a poruku Gojku Susku i dr. Tudjmanu poslala je i americka administracija. Neko vrijeme Rajic je naredbe potpisivao kao Viktor Andric. Taj pseudonim je izmislio kako bi samog sebe imenovao svojim nasljednikom na zapovjednom mjestu. O toj je travestiji bio upoznat i Glavni stozer HVO-a. Rajic je i dalje obilato naplacivao trgovinu s Muslimanima. Financijski mocan imperij sa sjedistem u Kiseljaku vremenom je sirio utjecaj uzduz granice razdvajanja. Okruzen banditima i "trgovcima" raznih fela, Rajic je vladao kao lik iz spageti vesterna, dijeleci pravdu javnim egzekucijama u pol bijela dana.

I dalje je trazio svoje uobicajene apanaze iz Mostara, pa je postao preskup. Vrhuski Herceg-Bosne jeftinije je bilo da ga "uhapsi". Formalno mu se sudilo u Mostaru, a ustvari trazilo se nacina da ga se lansira iz HB, u Hrvatsku, a onda, na neki drugi meridijan, mozda u skrivene, ekvatorijalne oaze za ljude s potjernica, gdje se takvi obicno kriju iza bolesne preplanulosti i enormnih napojnica - dok ih ne ubiju ili ne uhapse.

Bivsi sefovi Herceg-Bosne potvrdili su mi da su detalji oko sklanjanja bili prepusteni Mladenu Naletilicu Tuti, kome se harambasa Rajic privatno svidjao. Haski istrazitelji uporno ga traze, a vlasti u Hrvatskoj smatraju ga zauvijek izgubljenim. Neki Rajica drze ubijenim, a za mnoge bi to zapravo bilo najbolje rjesenje.




Povjerenik i zapovjednik


Jedne kisne veceri s jeseni 1993., u najgledanijoj informativnoj emisiji Hrvatske televizije mogla se vidjeti dirljivo domoljubna slika: nekadasnji povjerenik CKSKBiH na Televiziji Sarajevo, a u tom trenutku slavni ratni reporter HTV-a, maltene HTV-ova Christianne Amanpour, Smiljko Sagolj stoji na nekoj livadi pokraj ogromne HVO-ove haubice i sa svojim poznatim ulizickim osmijehom u offu intervjuira Ivicu Rajica, kojega je gledateljstvu predstavio kao hrvatskoga viteza i vojnoga zapovjednika bez mane i straha. S nekom toplom njeznoscu osvrce se na haubicu pokraj koje stoji (u HVO-u su taj strasni kalibar 203 zvali bez sumnje vrlo originalno: "Debela Berta" , zatim upucuje pogled u daljinu, u kojoj se, po reporterovoj sugestiji, nazire Sarajevo (iako gledalac u to ne moze biti siguran).

Ako Muslimani i dalje budu progonili Hrvate u gradu, kaze zapovjednik Rajic reporteru Sagolju, mi ih s ovim mocnim orudjem imamo u dometu, i ja necu oklijevati da izdam odgovarajuce zapovijedi… Bilo je to u vrijeme kada su se ionako na taj nesretni grad dnevno srucivale tone ognja i zeljeza iz Karadziceve artiljerije, koje nisu birale Muslimane, Srbe ili Hrvate. U glasovima Reportera i Zapovjednika culo se kako prosto gore od zelje i nestrpljenja da se prikljuce tim dejstvima... (R. K.)




Mahalac
14-12-07 12:15
CELO JE POD MOJOM
KOMANDOM BIO POZITIVAC

Ko je odbranio Dobrinju? Zasto Mustafa Hajrulahovic Talijan nije trebao biti komandant Prvog korpusa? Sta je nadjeno u sarajevskim stanovima pretresenim bez sudskog naloga? Kakav je vojni policajac bio Ismet Bajramovic Celo? Ko je vise komandovao Armijom BiH: Sefer Halilovic ili Alija Izetbegovic? Kome je Juka pucao u koljena? Kerim Lucarevic Doktor, jedan od osnivaca Patriotske lige, ratni komandant, zatvorenik, novinski izdavac, opozicionar, povratnik u SDA i direktor Energopetrola, svoja je sjecanja slozio u knjigu punu odgovora na sva ova pitanja.

JUKIN NAPAD NA PREDSJEDNISTVO

Doktor je njegovo ime iz vremena ilegale Patriotske lige, ciji je clan, ali i jedan od utemeljitelja bio. Prvi komandant Vojne policije Oruzanih snaga BiH spadao je u red visokoobrazovanih heroja ovoga grada - ima diplomu Ekonomskog fakulteta. Jedinice kojima je komandovao odigrale su znacajnu ulogu u deblokadi sarajevskog naselja Dobrinja, ali i u citavom nizu odsudnih bitaka vodjenih tokom maja i juna 1992. Iako izrazenog borbenog duha i uistinu uspjesne na frontu, ekipe vojnih policajaca bile su na losem glasu: suvise su ozbiljno shvatale svoje pravo ulaska u tudje stanove. Kerim Lucarevic jedan je od prvih uhapsenih ratnih komandanata: pritvoren, sudjen, neosudjen. Bio je predsjednik Narodne stranke, izdavac Narodnih novina, ostri opozicionar i kriticar vlasti, da bi nakon Daytona svoju energiju preusmjerio na Energopetrol. Ne, ni direktor nije postao kao drugi ljudi, a nedavno se prikljucio i nevelikoj porodici biljeznika sarajevske ratne historije. Bitka za Sarajevo: Osudjeni na pobjedu, po rijecima autora, namijenjena je mladima - da se ponose herojskom odbranom grada i zemlje. Dakle, sem Sarajeva, tu je Zvornik, dio visegradskog i gorazdanskog ratista, te Bradina - mjesta kojima su i po planovima agresije bili namijenjeni kljucni ataci. Knjiga vrvi imenima, dogadjajima i ratom, no, prezimena su rezervirana za brojne poginule i nekolicinu koja je naredjivala. Sefer Halilovic, jedan od rijetkih komandnih likova koji se u knjizi pojavljuje i kao pozitivac - inace recenzent ovog djela - knjizi priznaje autenticnost, sam autor obecava nastavak svoje spisateljske karijere i drugu knjigu koja ce osvijetliti i one dogadjaje koji naprosto nisu za ponos, ali i svoje hapsenje, zbivanja koja su mu prethodila i zbog kojih je ponio epitet tipicnog sarajevskog heroja - slavljenog, pa odbacenog. Knjiga ce, posve sigurno, izazvati burne reakcije i otvoriti citav niz pitanja. Dani su pokusali potraziti odgovore na ona koja su u knjizi naprosto presucena.

DANI: Sedamnaestog juna 1992. Dobrinja je deblokirana. Dan kasnije osobno si mi organizirao odlazak u ovo naselje, insistirajuci da se javim komandantu odbrane Dobrinje - Ismetu Hadzicu Muteveliji. U knjizi ga naprosto nema. Zasto?

LUCAREVIC: Ismet Hadzic je tada bio komandant vojne policije Dobrinje, i ja sam ga, nakon ulaska u Dobrinju, postavio na mjesto komandanta brigade. Ali, opisujuci to stanje na Dobrinji tada, mi opisujemo ljude koji su bili heroji, koji su nosili na sebi teret bitaka: to su bili rahmetli Senad Poturak, Reuf Bajevic, Hasib Zeba i niz drugih heroja koji su, ja imam obavezu da ih istaknem u prvi plan, cinili natcovjecanske napore, izlazili pred transportere na pet metara, unistavali ih, omogucavali zivot Dobrinji do naseg dolaska. Ja sam prikazao u toj knjizi stanje kako je bilo: ako sam ja kao komandant vojne policije RBiH bio prvi diverzant, onda to jednostavno daje drugu sliku o svim tim desavanjima. Jer, taj posao je trebala da odradi diverzantska jedinica korpusa ili specijalna jedinica MUP-a. Posto niko nije htio da ide, onda sam ja kao komandant vojne policije, a cak sam bio na neki nacin treci covjek Armije, pokupio dobrovoljce i isao kao diverzant s njima da razbijem obruc oko Dobrinje. U knjizi opisujem ljude koji su herojski nosili taj dio rata na svojim ledjima.

DANI: Rahmetli Mustafa Hajrulahovic Talijan, prvo komandant Regionalnog staba, potom komandant Prvog korpusa, u tvojoj je knjizi na nekoliko mjesta opisan u vrlo losem svjetlu: je li u pitanju tvoj a priori negativan stav prema komandantima koji, po tvojoj ocjeni, nisu bili aktivni na frontu?

LUCAREVIC: Sve radnje koje su opisane i za koje je on vezan su istinite: on je trazio da se pusti konvoj iz Kasarne "Jusuf Djonlic" - da smo ga pustili, palo bi Sarajevo, pala bi Bosna. Ja sam ga otjerao. Nije on to trazio sam - trazili su to zajedno on, Doko, Pusina i general Boskovic. Dalje: ako na teritoriji postoji korpus, onda je taj korpus nadlezan da vodi oruzana dejstva. Ukoliko taj korpus ne izvrsava svoje obaveze, a to odradjuju jedinice vojne policije sa mnom na celu, onda se postavlja pitanje zasto je to tako. O svemu je bio informisan Sefer Halilovic, koji jako dobro zna kompletnu problematiku tih dana. Ja sam vise puta trazio da se smijeni Mustafa Hajrulahovic, posebno u maju, kada sam saznao od Ramiza Salcina da je njegova porodica u Banjoj Luci - ne mogu roditelji biti na neprijateljskoj teritoriji, a on voditi oruzana dejstva. Medjutim, situacija je bila takva kakva jeste, ja sam uzeo na sebe najvecu odgovornost i mi smo pokrivali sve one tacke koje nisu funkcionisale, nadajuci se da ce to u nekom narednom periodu biti rijeseno.

DANI: U isto vrijeme, Ismeta Bajramovica Celu u knjizi pominjes samo po dobru. Koliko se sjecam, jos u to vrijeme ti si davao intervjue u kojima si tvrdio da se neke stvari u vojnoj policiji moraju rijesiti i obecavao da ce odgovarati komandiri jedinica: taj dio price o vojnoj policiji potpuno ignoriras u knjizi.

LUCAREVIC: Sve nije moglo stati u jednu knjigu. Mi smo oformili vojnu policiju koja je imala 2.600 ljudi i bila 90 posto svog potencijala u oruzanim borbama, a samo 10 posto obavljalo vojnopolicijske poslove, koji i jesu njena nadleznost. U tom periodu, po naredbi Hajrulahovica, osnivaju u svakoj brigadi posebno vojnu policiju, a kada ona nesto napravi - to se pripisuje cijeloj vojnoj policiji. Primjer je slucaj kada smo mi uhapsili Zornica i ostale, utvrdili da je to vojna policija Seste brdske brigade i sve to obavili u roku od osam sati. Bila je to svjesna opstrukcija: 11 vojnih policija pod nadleznoscu korpusa, i nasa vojna policija. Ako je vec trebalo praviti vojne policije po brigadama, zasto nisu regrutirani izmedju 2.600 nasih policajaca?

DANI: Izbjegavas odgovor: pitala sam za Ismeta Bajramovica Celu.

LUCAREVIC: Ismet Bajramovic je pod mojom komandom bio pozitivna licnost. Vojnu policiju su cinili dobrovoljci, preko 30 posto je bilo pravoslavaca koji su se smatrali Bosancima, 17 posto katolika, ostalo su bili Bosnjaci i ateisti. To je bila multietnicka jedinica - ja nisam nikoga mobilizirao. Mobilizacija i neposredna ratna opasnost je proglasena 17. juna - kljucne bitke su vodjene u aprilu, maju... Najveci teret rata su ponijeli ti dobrovoljci i oni u tom periodu imaju velike zasluge.

DANI: Zasluge nisu sporne, sporno je pretresanje stanova i ono sto se, najblaze receno, zove prekoracenje ovlastenja. Sam si se, u to doba, vrlo precizno odredio spram krivice te vrste, a to je bio povod za zahtjev za Bajramovicevu smjenu.

LUCAREVIC: To se nije odnosilo na Bajramovica, ali se radi o sljedecem: u gradu je bilo 20.000 dugih cijevi koje su bile podijeljene petoj koloni i trebale da djeluju iz stanova i zgrada. Znaci, Sarajevo nije bilo napadnut grad, nego je bilo okupirano. Sta uraditi u toj situaciji kada djeca i zene padaju od snajpera? E, sad, kompletna prica o snajperistima trazi puno vremena i prostora. Pazi, taj posao je trebalo da radi MUP, to nije bio posao vojne policije, jer se radi o civilima. Kad sam dosao i trazio da mi se da zakonsko uporiste da to radimo, kazu - treba nalog suda. U sudu nema nikoga. Treba MUP to da radi, ali jednostavno nece. Onda sam ja, zbog mrtvih zena i djece, izdao naredbu da se pretrese cijeli grad. Mi smo oduzeli 20.000 dugih cijevi - to je sest brigada razoruzanih u Sarajevu. Nakon toga je Simovic, kao predsjednik komisije za zastitu ustavnog poretka, protiv mene napisao bunt prijava. To je jos april, pazi, mi smo, dakle, sprijecili zlo koje je trebalo istovremeno djelovati da ne bi bilo nikakve borbe u Sarajevu. Mi smo u stanovima pronalazili mitraljeze, automate, snajperske puske, stotine bombi, rucnih bacaca.

DANI: Mozes li objasniti kako si donosio odluke za koje i sam priznajes da se s njima nije slagao tvoj pretpostavljeni Sefer Halilovic, ali se slagao Alija Izetbegovic i obratno: kada je Halilovic odobravao tvoje postupke, Izetbegovic te prozivao? I tvoja knjiga zapravo svjedoci o potpunom haosu u sistemu rukovodjenja i komandovanja.

LUCAREVIC: Nemoguce je - ponovit cu neke stvari koje je i Sefer naglasio - spontano voditi rat. To je bila organizacija izuzetno dobro pripremljena, barem kada je o mojim jedinicama rijec, koja je koordinirala na sirem teritoriju. Ali, ja sam bio na terenu, obracao se nadleznim koji imaju odgovornost i kompetencije da nam mogu narediti u tim historijskim trenucima, ali - sta se desava: vidim stanje, kolona hoce da ide i ne moze mi niko narediti da je pustim. Nema sanse. Mogu oni pricati, ali ja vidim da je u pitanju goli opstanak. Meni su u "Djonlicu" rekli: naredjenje je, poslusaj ili ides u zatvor. Neka idem, ali nece izaci. General Boskovic kaze: ja cu dignuti avijaciju, sravnit cu Sarajevo. Odgovorim mu: ti radi po svom, ja cu po svom. Poslije je pricao kako citavu noc nije spavao, nikad nije vidio hladnokrvnijeg covjeka. Meni je bio ministar odbrane Jerko Doko, koji je sve ucinio da padne Sarajevo, Simovic je bio predsjednik Komisije za zastitu ustavnog poretka, Alija Delimustafic ministar MUP-a, Vitomir Zepinic njegov zamjenik, i cim je presao na suprotnu stranu, postao pukovnik bezbjednosti srpske republike. Znaci, to su bili ljudi s kojima sam trebao raditi u tim danima. Kako?


Mahalac
14-12-07 12:15
DOKTOR:2

DANI: Gdje je onda u svemu tome Halilovic?

LUCAREVIC: Mislim da je Sefer bio izuzetno pozitivna licnost u tom periodu, da jednostavno bez njegove, na odredjeni nacin, podrske, ja ne bih mogao raditi to sto sam radio. Svaki moj potez je Sefer znao, i samo je on znao, jer ja sam zajedno s diverzantima isao u akcije. I ne znam kako sam prezivio. Ali sam uvijek govorio: ako padnem, ti nastavljas; ukoliko tu pogines, vodi taj i taj...

DANI: U knjizi opisujes vanredni sastanak Alije Izetbegovica sa svim komandantima brigada, gdje ti je Alija Izetbegovic dao za pravo mimo Halilovica i svih ostalih. Radi se o napadu na kucu Matica. Malo poslije, i pored Izetbegoviceve deklarativne podrske, ti si uhapsen.

LUCAREVIC: Ko cita, sve mu je jasno. Medjutim, u tome je casu vojna policija bila prejaka formacija, presnazna formacija koja je savladala sve one koji su trebali da je razoruzaju. Na kraju smo mi razoruzali ostale, opkolili korpus, zaustavili sve. U svakoj armiji, napad na vojnu policiju je vojna pobuna. Ovdje se radilo o direktnom napadu na vojnu policiju od pripadnika drugih policija.

DANI: Da, ali je odbijanje naredjenja u svakoj vojsci vojna pobuna.

LUCAREVIC: Mozes onda slobodno reci da sam i u Kasarni "Jusuf Djonlic" napravio vojnu pobunu. Naredio mi ministar odbrane, Glavni stab, svi, a ja ih otjerao. Ja sam napravio tu vojnu pobunu u interesu naroda. Stojim iza toga. Ali, nakon svega je u februaru dosao ukaz da se raspusta vojna policija. Mi smo rekli: izvolite, radite, bit cemo obicni vojnici. Meni su nudjena neka generalska mjesta. Odbio sam, rekao sam: bit cu obican vojnik. Mene funkcija nikad nije interesovala, to znaju svi koji su sa mnom bili, jer da me je interesovala, ne bih isao prvi u akciju. Mi smo isli sa osnovnim ciljem - odbraniti narod od fasizma. Mislim da smo u tome uspjeli. Da smo ostali, uradili bismo puno vise. Uostalom, vidjet ces, sve cu ja to objasniti u drugoj knjizi: i moje hapsenje, i ono sto je bilo poslije. Znam ja puno detalja koje drugi ne znaju.




Jukin napad na Predsjednistvo

IZ KNJIGE

Da bi ga se drugi borci bojali, znalo se da Juka Prazina ne preza pucati svome vojniku u koljeno. Ili - kako bi ucjenjivao ostale komandante u Sarajevu - da opkoli Komandni stab.

Svemu se od Juke moglo nadati.

Znao je Juka zarobiti oficire u Operativnom centru Staba Vrhovne komande, pa ih ismijavati pred svojim vojnicima i gradjanima Sarajeva...

Sarajlije, navikli na granate koje su padale svaki dan na njihov Grad, naviknuti na snajperiste, koji su ih gadjali dok su isli po vodu, ili na bjezanje od gelerima iskasapljenih komsija, koji su cekali u redu za humanitarnu pomoc, ni Jukina cirkuzanja nisu posebno uznemiravala. Vijesti o tome primali su tek kao dogadjanja o kojima se, u noci, uz svijecu, moze pricati kao o necemu sto nije ohrabrujuce, ali je bilo pozeljnije nego govorenje o umiranju. Njih je brinulo to sto nisu znali koliko ce dana, mjeseci ili godina potrajati ubijanje Sarajeva. Nisu mogli znati koliko ce jos noci izduravati u mraku ili uz uljanu svjetiljku ili svijecu, gladni, bez hrane, sa smrti za vratom koja im je, sto se kaze, bila blize od kosulje...

I inace neobicnim pricama o "generalu" Juki, Sarajlije su uvijek ponesto dodavali, tako da se nikad nije ni znala prava istina, sta je zaista bilo, a sta bas i nije. Nema sumnje, i to su svi znali, da Juka nije htio slusati nicije komande, pa ni komandanta Sefera Halilovica.

Onaj koji bi prvi put vidio crnomanjastog Juku, onako srednjeg rasta, mrsavog, a da nije zavirio u njegovu proslost, ne bi ni pomislio da to moze biti taj nepredvidljivi komandant specijalne jedinice, niti bi ga se, takvog kakav jest, ko bojao. Ali, taj bi nagrabusio.

Oni koji bi tek dosli u njegovu jedinicu, a da nisu sve bili culi o Juki, pricali bi s njim, ali bi brzo morali nauciti da budu poslusni i da je sve onako sto Juka kaze. Ako bi se pricalo o cetnicima (a o cemu bi drugom?), nisu smjeli misliti "naglas"... Jer, Juka je bio taj koji je imao ekskluzivno pravo da "sve zna". Nije mu se smjelo protivrjeciti... Takvi bi i zavrsili vojnu karijeru... Juka se ne bi promijenio u licu. Samo bi, kao sto je uobicavao, izvadio pistolj i pucao novajliji u nogu. Potom bi se okrenuo i - otisao, kao da ama bas nista nije ni bilo. Tako su se zavrsavala sva nadgovaranja sa Jukom. Zato su ga se u Stabu svi bojali. Nikad se nije znalo kad ce Juka izvaditi pistolj. Najsigurniji su bili oni borci koji su bili u drugom dijelu Grada, podaleko od Juke...

Juka je bio bolestan. Ni on nije znao sta ce taj dan uraditi. Nekad je bio suludo hrabar, isao je prvi u akciju, vracao se izranjavan, ali on nije osjecao opasnost, niti je znao prepricati borbu sa cetnicima. Crnpurast, zgoljav, nije mnogo ni govorio. Samo njegovi stari prijatelji znali su sta je Juki, ali nisu nikome govorili... Juka se spricao. Cetnici su u Sarajevo propustali samo one koji su unosili drogu. Zato je sve oko njega bilo nestvarno, kao i kad bi izvadio pistolj i pucao svome borcu u koljeno.

Vodio je borce, bio im je komandant, oni su ga morali slusati, iako nije znao osmisliti akciju... Ali, u Gradu su se prenosile price o njegovoj hrabrosti i o njegovim borbama sa cetnicima. Jednostavno, Sarajlije su htjeli imati svoje velike junake, one koji ce ici na brda onima koji su ih odozgo zasipali granatama. Htjeli su imati nekog ko ce ih braniti od "bradonja" sa brda koji su snajperima gadjali njihovu djecu ako bi samo izisla u avliju ili pred zgradu.

I Juki je bilo nestvarno da on bude taj njihov junak iz Sarajeva...

Mene se bojao.

Jednom je Juka sa sezdeset svojih ljudi opkolio zgradu Opcine Centar, gdje je bio Glavni stab. Izveo je i postrojio sve nase oficire. Raif Dzigal je dosao po mene, a onda smo zajedno dosli pred Opcinu. Znao sam Juku. On se bojao samo onoga ko drsko pokaze da se njega ne boji. To je bila jedina karta na koju se moglo igrati protiv njega. Sve drugo bilo je u Jukinom pistolju... Kao da ga je drskost zbunjivala, vracala u stvarnost. Ja sam znao za ovu Jukinu zbunjenost... Cesto sam je koristio. Njegovi ljudi pustili su me da dodjem do njihovog komandanta. Razgovor je bio kratak:

- Sta je, majmune? Sta ovo radis? U cemu je problem? Sta ces ti ovdje?
- Ma, nista, sefe! - odgovarao je poput djeteta dok ga uciteljica ruzi.
- Mars napolje! - naredio sam mu.

I sve se zavrsilo.

Juka se bojao ovakvih nastupa pred njegovim ljudima. Nikome od mojih boraca, nakon ovakvih mojih susreta sa Jukom, nista nije bilo jasno. Nisu mogli povjerovati da se Juka nekoga boji, jer on - pod "spricom" - i nije znao sta je strah...

Juka me slusao, jer me se bojao. Tako su drugi govorili... Jedno je sigurno, Juka se, pri ovakvim nasim susretima, izmedju svog pistolja i izbora da ode pognute glave, uvijek opredjeljivao za ovo drugo...

Znao je, prije akcije u kojoj je predvodio borce, doci da je zajedno osmislimo. Tada njegovi borci nisu ginuli. Stitile su ih nase protivoklopne i diverzantske jedinice. Ja sam sa svojim borcima "pratio" akciju. Uvijek sam mogao promijeniti ishod akcije u nasu korist, jer su me i njegovi borci slusali.

Nakon sto sam ga otjerao ispred Opcine Centar, Juka je na Televiziji izjavio:

- Ne priznajem nikoga, samo postujem Lucarevica!

Juka je gomilao tesko naoruzanje preko puta Filozofskog fakulteta. Htio je napasti Predsjednistvo. Pripremio se kao da ce napasti Ilidzu, u kojoj je bilo nekoliko hiljada cetnika. Prije napada, okupio je borce oko sebe i pred njima razradio plan napada. Cak je planirao srusiti zgradu Predsjednistva ukoliko se ne bi predali borci koji su je branili. Njegov plan je bio sulud. Iako su ga se bojali kao ljute guje, njegovi borci nisu mogli otrpjeti da ne izraze zacudjenost. Ali, morali su ga slijepo slusali. Eto, valjalo im je napasti i Predsjednistvo vlastite drzave. Ni njima nista nije bilo jasno, ali su se nadali da ce se predati oni koji su branili zgradu Predsjednistva i da nece biti krvi. Tako bi njihov Juka pobijedio. Znali su da ovu pobjedu ceka njihov komandant. Od nje je zavisilo hoce li postati general.

Toga dana cetnici nisu granatirali Sarajevo, niti su gadjali njihovi snajperisti. Kao da su znali da ce Juka napasti Predsjednistvo, pa su i oni cekali ishod ove borbe. U Gradu se brzo proculo sta je Juka naumio. Gradjani nisu bili iznenadjeni. Nije bilo prvi put da cuju kako Juka ratuje protiv svojih. Ljudima je bilo najvaznije da mogu odahnuti, jer ih cetnici, eto, nisu granatirali. Tako je pocelo iscekivanje kako ce se zavrsiti "ovo Jukino". Hoce li Juka, kad to vec nisu mogli cetnici, zauzeti zgradu Predsjednistva? Neki su govorili da se Juka nece zadovoljiti time da bude samo general, da bi sebe najradije proglasio i predsjednikom drzave...

Nazvao me je Jusuf Pusina, ministar unutarnjih poslova:

- Juka ce nas napasti, a mi nemamo snaga. Vidi sta ces.

- Bolan, Pusina, on je u MUP-u, kod tebe. Sto mene zoves? Nakon pet minuta, zove i Bakir Izetbegovic:

- Juka napada Predsjednistvo. Moras nam pomoci.

- Bakire, ne sikiraj se. Mrtvi su ako krenu.

Sa mnom su krenuli Celo i Topa. Pratilo nas je dvadesetak boraca. Otisli smo pravo u Jukin stab. Nije nas zaustavljao niko od njegovih boraca, ali su moji opkolili Jukin stab. Znao sam da ga moram napasti, prije negoli ista progovori. To je bila jedina karta. Ja ili on. Odmah s vrata, zagalamio sam:

- Koga ti izigravas, majmune?! Poginut ces, bolan!
- Ma, nije nista... - uzvratio je zbunjeno, kao dijete u popravnom domu. - Samo sam se salio. Gdje bih ja na Predsjednika? Ti mene najbolje znas. Ako poginem protiv cetnika, hocu da poginem kao general. Tada necu zaliti. Svi kazu da sam veliki kriminalac, sto ne bih mogao biti i veliki general? Eto, zato ih prepadam...
- Ne igraj se sa mnom!
- Nema problema, sefe! Necemo nikoga napasti! Tako se zavrsio i ovaj Jukin napad na Predsjednistvo.






Mahalac
14-12-07 11:53
Hej, kafano, muko!

Sonju Beganović su u Vogošći, dok je ona bila u izbjeglištvu u Hrvatskoj, prozvali zloglasna Sonja, a njenu kafanu "Kontiki" četnici su pretvorili u logor "Kod Sonje". Kafana koja je nekada bila poznata po pohovanom mozgu, tada se pročula po prosutom mozgu - Bošnjaka, uglavnom. I po silovanju i ubijanju Bošnjakinja, često mlađih od 12 godina. Sonja Beganović danas je ponovo u Vogošći i, bez obzira na to što nije imala apsolutno nikave veze sa zločinima koje su četnici činili u njenoj kafani, niti je čak za vrijeme rata bila tu, trpi uvrede i šikaniranja. Danas ona ima 70 godina i jedno crno, ružno ime

--------------------------------------------------------------------------------

Na šta prvo pomislite kada vam se kaže "Kod Sonje"?

"Petnaestogodišnja M.N. silovana je pred očima svoga oca. Dok su je četnici silovali, plakala je i vikala: 'Babo, molim te, ne daj me!' Pred ocem, koji nije mogao uraditi ništa, razrezali su joj utrobu i izvadili unutrašnje organe." Ovo je samo jedan od prikupljenih iskaza svjedoka koji su bili zatvoreni u logoru "Kod Sonje".

"Nikada nisam bio u Vogošći. Nisam pio i orgijao sa Srbima", jednostavno je izjavio general Louis McKenzie odgovarajući na optužbe da je znao za postojanje logora i javne kuće "Kod Sonje" te da je iz nje početkom 1992. odveo u nepoznatom pravcu nekoliko muslimanskih djevojaka. Javne optužbe nikada nisu bile podignute. Navodno ih je stopiralo Predsjedništvo BiH.

Borislav Herak i Sretko Damjanović su tokom istražnog postupka i suđenja priznali da su u motel "Kod Sonje" odlazili "dva-tri puta nedjeljno". Herak ga opisuje kao "zatvor za žene i bordel za srpske borce". Herak je, dalje, priznao da je, pošto ih je prethodno silovao, ubio šest djevojaka (Anisa, Fatima, Maira, Sabina, Senada i Šubula). Kao šeficu zatvora spominje Miru Vuković. "Imali smo naređenje da silujemo zatvorenice zbog jačanja morala srpskih vojnika", izjavio je Herak na suđenju.

New York Newsday pisao je o bordelu za pripadnike srpske vojske i UN-a. U tekstu se spominju silovane djevojčice od sedam i dvanaest godina, koje nisu preživjele sistematske redaljke srpskih vojnika. Kao čuvari logora spominju se Dragan Vukanović, Siniša N. i Miro Vujović, koji su ulaz u "ženski zatvor" naplaćivali - litar rakije i pola kile kafe.

U domaćim medijima u nekoliko navrata objavljeno je da su oko samog objekta, te na području kod bunkera u kojem se nalazio logor, identifikovali i ekshumirali 137 leševa; 128 Vogošćana koji su prošli kroz logor u bunkeru, vode se kao nestali, kao i oko 200 stanovnika drugih općina. Informacije je potvrdio bivši zarobljenik logora u bunkeru i bivši načelnik općine Vogošća Esad Muračević.

Na to pomislite.

Sonjina priča Ako ko krene cestom od Vogošće koja se kod kamenorezačke radnje odvaja prema ugostiteljskom objektu "Kontiki", teško da će nekadašnjem logoru "Kod Sonje" prići s te strane. Naime, na cesti je puna linija, a uz cestu policijska kola. Bila je nekada tu isprekidana linija, ali je sada nema. Valja obići krug, a za to će trebati bar desetak minuta kako bi se došlo do parkinga. Mjesta ima dovoljno. Zauzeto par stolova. Nevjerovatan mir i miris pokošene trave. Je li to - to?

Kako pitati kelnericu koja nas poslužuje da li je ovdje možda ona Sonja koja je, kako su javljali mediji 1992, vodila logor u kojem su silovane muslimanke iz Vogošće? Prvo uvod. Ima li gostiju? Došli su tu, kaže, neki Slovenci. Vozili iz Kranja do Sarajeva biciklima. A došli 'nako, da vide šta ima u Sarajevu. Nema, vala, ništa. A Sonja? Tu je.

Prilazi nam žena poprskana krečom. Izvinjava se što su joj ruke prljave. Kreči se. To je, znači, Sonja. "Vozila sam jednom nekog policajca. Ustopao me tu, prije Vogošće. Kod mene su ove hrvatske tablice, pa se on meni izvinjava. Kaže da žuri i da zato stopira. Ja mu kažem kako sam ja iz Vogošće. Pitam ga zna li ko ga vozi. Kaže da ne zna. E, kažem, tebe vozi ona zloglasna Sonja. Znaš li sad? Nije više ništa rekao. Mora da i danas misli da je kakvu ludu babu ustopao", priča Sonja Beganović. Ako je nekada na prostorima bivše Jugoslavije bila čuvena po pohovanom mozgu, danas se uz njeno ime veže samo pridjev zloglasna.


Mahalac
14-12-07 11:53
Hej, kafano, muko! 2

Priča oko objekta koji se od 8. marta 1984. zove "Kontiki" (ono Sonja je odatle što je kafana prije toga promijenila nekoliko imena - prvo se zvala "Bor", pa "Sonja" počinje naredbom Jovana Tintora, predsjednika kriznog štaba Srpske općine Vogošća, br. E 12/92, kojom se "pansion 'Kontiki' u Vogošći stavlja na raspolaganje srpskoj policiji radi saslušanja privedenih i pritvorenih lica". Naredba je izdata u aprilu 1992. godine. Sonja je u to doba već u Hrvatskoj. O daljoj sudbini onoga u šta je, kaže, uložila cijeli život, sluša samo iz štampe, pošto joj se sin Željko, koji ostaje u Vogošći, od oduzimanja "Kontikija" više nije javljao na telefon.

"Moj sin je bio na slobodi sve dok nije uhvaćen da nosi u bunker cigare, poruke, ćebad i neke stvari zatvorenim ženama. Uhvaćen je na vratima, premlaćen i zatvoren. Od tada je on bio sa logorašima", priča Sonja. Za ovo je saznala od kuharice koja joj je javila da je Željko zbog pomoći logorašima sigurno određen za likvidaciju. Sonja kontaktira komandanta logora u bunkeru Branu Vlaću i moli ga da joj oslobodi sina. "Rekla sam mu da uzme pansion i sve što postoji u onom objektu, ali da mi Željka spasi. Rekao je da on to neće moći jer je Željko pravio jako velike probleme. Molila sam ga da ga izvuče, sve da uzme, i da ga prebaci u Igalo. I on je na kraju pristao. Kad danas razmišljam o tome, vidim da je to, zapravo, moja greška. Kasnije su mi rekli da sam sarađivala sa četnicima, a meni je bilo važno da spasim sina", priča Sonja.

Od tada, sve što se dešava u objektu, koji dobija svoje staro ime po kojem će se pročuti u knjigama sakupljača dokaza o genocidu počinjenom nad Bošnjacima, ona i njena porodica saznaju kao i svi - putem medija. "Jako loše je bilo na TV-u i u štampi u Hrvatskoj. Stalno sam slušala da se ovdje ubija, tuče, zlostavlja Zbunilo me je to da svi o ovom objektu govore kao o logoru 'Kod Sonje'. Otišla sam u konzulat u Zagrebu, da se javim da sam to ja. Da Sonja nije Sonja. Čak sam čula jedanput na televiziji kako Sonja rukovodi objektom, tako da sam se javila sa izbjegličkim papirima u konzulat, međutim, ni to nije uspjelo. Žena koja me je tamo dočekala uhvatila me sa obje ruke, da ne pobjegnem, valjda, i samo ponavljala: 'Vi ste ta Sonja'", priča Sonja Beganović, koja se kući vratila nakon završetka rata, 1996. Do tada je već postala čuvena. Toliko čuvena da su je pitali kako se usuđuje vratiti.
Bunker u kojem je bio logor, ne nalazi se na Sonjinom imanju

Sonja je dva puta prodavala objekat. Oba puta ugovor nije realizovan zbog toga što je Općina Vogošća odbila da obavi prenos vlasništva uz objašnjenje da će se objekat pretvoriti u spomen-muzej. Spominjana je i mogućnost da se otvori proizvodni pogon u kojem bi se zaposlili logoraši iz bunkera. Bivši logoraš i (sada bivši) načelnik općine Vogošća Esad Muračević izjavio je kako bi bilo "morbidno" da se logor pretvori u kafanu. Nakon toga je Sonja ponudila Općini da otkupi objekat i pretvori ga u muzej, kako je planirano, ali odgovor nije nikada dobila. Jedini odgovor izašao je u sarajevskim dnevnim novinama: "Preživjeli logoraši željeli su da se 'Kontiki' pretvori u spomen-muzej, no nisu imali novaca da ga kupe jer je Sonja tražila mnogo." Istina je da se o novcu nikada nije ni razgovaralo. Sonji je preko novina ponuđeno da uzme certifikate i vojne knjižice, što ona nije željela, ali nije imala kome da kaže, pošto sa njom o cijeni nikada nije niko ni govorio.

Kad ga nije mogla prodati, probala ga je obnoviti i početi sa radom. Ni to ne može. Odnosno, može, ali su preko noći nestajali oluci, pred vrata postavljena ručna bomba, a iz Općine su slali policiju da se kod ljudi koji su stanovali u pratećem objektu raspita "gdje se tu tačno nalazi groblje sa preko 100 pokopanih Bošnjaka". Čudna je to agilnost za Bošnjake, koji danas na Markalama ili kod tuzlanske Kapije drže štandove sa CD-ima pevača sa TV Pink.

"Ja sam vlastima u Vogošći nudila da, kad obnovim objekat, pomognem svojim sredstvima da se bunker obnovi, pokrije i da se od njega napravi muzej", kaže Sonja. Nisu joj odgovorili. A bunker propada. Ne može mu se prići ni sa jedne strane. Između kupina i šiblja naziru se ćirilična slova, preblijeda da bi se mogao dokučiti smisao natpisa. Akcija pretvaranja bilo čega u muzej, proizvodni objekat ili bilo kakvo obilježje je, izgleda, zaboravljena. Ali nije zaboravljeno ono "zloglasna Sonja".

"Prije rata se u cijeloj bivšoj Jugoslaviji znalo za ovaj pansion. Ljudi su tu dolazili da proslave kupovinu golfa. Danas nas zaobilaze. Ja sada, sa sedamdeset godina, imam jedno crno, ružno ime i ovaj objekat. Na meni je sada da dokažem ljudima da nisam kriva. A svima sam kriva. Jednom sam u ratu čula da je objekat izgorio, i bila sam sretna. Nikada neću shvatiti zašto su koristili moje ime", kaže Sonja.

Danas Sretko Damjanović tvrdi da je sve izrečeno na sudu i tokom istražnog postupka (u šta su uključene i posjete bordelu "Kod Sonje" izjavio pod prisilom i stalnim batinama u istražnom zatvoru. Žrtve silovanja nikada neće dobiti satisfakciju za ono što su preživjele, kao ni oni koji su to silovanje bili prisiljeni gledati - njihove majke, očevi Louis McKenzie po svijetu još uvijek prodaje svoje memoare o opasnom življenju u Bosni. Nije raspisana niti jedna optužnica za one koji su držali logor i javnu kuću u Vogošći. Na putu je i dalje puna linija. U bunkeru stanuju zmije i kupine.

Samo je Sonja kriva.




Mahalac
14-12-07 11:21
Bacio je samo jednog snajperistu

Svjedoci tvrde da na njegovom belgijskom mezaru piše: "General Jusuf Prazina Juka". Iškolovan po zatvorima i vaspitno-popravnim domovima bivše Jugoslavije, više puta ranjavan u predratnim obračunima, ali i u ratu, Juka je maja ྘. postrojio više od 3.000 momaka pred Drugom gimnazijom i poručio: oni brane Sarajevo. Zvali su ih Jukinim vukovima, i ma kako hrabri bili i ma kakvi borci bili, nosili su pečat svoga komandanta. A on je, opet, imao svoje štabove, svoje savjetnike, svoje svađe pred TV kamerama, svoje pjesme i svoje pjesnike, svoje logistike i svoje ratove. I neskrivenu ambiciju da bude neprikosnoveni vlasnik Sarajeva. Septembra 1992. najvažniji vojni i policijski autoriteti opkoljenog grada birali su: Sefer Halilović ili Juka Prazina. Izbor je bio prvi, a drugom je ponuđeno da teško ranjenu suprugu prati na liječenje. No, Juka se, nakon kratkog izbivanja, vratio na Igman, sukobio sa Armijom BiH i postao bojovnik Mladena Naletilića Tute. Iako su trojica njegovih suboraca, presudom belgijskog suda, odležala ubistvo svoga komandanta, o Jukinoj smrti i danas kolaju različite verzije. Šta o Juki Prazini kažu njegovi nekadašnji vojnici, a šta nesuđeni komandanti? Kako je Juka shvatao svoje mjesto i ulogu u ratu u BiH? U ovom i nekoliko narednih brojeva Dani donose dosad neobjavljene detalje i svjedočenja o ratnom putu Juke Prazine. Nermin Uzunović Šok prije rata bio mu je prijatelj, a u ratu njegova desna ruka. Ovo je njegova priča

--------------------------------------------------------------------------------

e vjerujem da je Juka mrtav!, reći će i danas, osam i kusur godina nakon službene obavijesti belgijske polici je o pronađenom lešu Jusufa Juke Prazine, negdašnja desna ruka najkontroverznijeg od svih lokalnih sarajevskih komandanata. Nermina Uzunovića imenom malo ko zna, ali njegov nadimak - Šok - još uvijek se pamti. U svojoj je ludoj mladosti, kako danas opisuje predratne decenije, probao gotovo sve zatvore u bivšoj Jugoslaviji, među opakim momcima sarajevske margine slovio za relevantnog rivala, zajedničkim snagama sa tadašnjim inspektorima policije vodio računa da im se putevi ne ukrste…

Jusufa Juku Prazinu upoznao je pred Trgovačkom školom: već tada, osamdesetih, Juka je bio neprikosnoveni problem profesora, strah dobrih i idol loših đaka. Što je Juka bio u Trgovačkoj, Šok je bio u Medicinskoj školi: veli da su se poštovali. Juka je pripadao raji iz Sutjeske, Šok Bjelavama: solidarnost i međusobno razumijevanje značili su pozive u pomoć prilikom mladalačkih obračuna. "Iskreno: mene niko nije smio ni pogledati u školi, ni žensko ni muško", gotovo sa snebivanjem priča danas Šok, sretno oženjen i ponosan otac djece o čijim ocjenama strogo vodi računa. "Pa, mi smo bili naopaki odlikaši, ali moja djeca treba da budu obrazovani ljudi." I to je jedan od razloga što nevoljko priča o svojoj prošlosti: ova je ispovijest više zbog Juke, zarad istine koju mnogi ne znaju ili neće da znaju…

KAKO SE KALILO PRIJATELJSTVO: Naše pravo druženje počelo je belajem. Malo prije rata. Bilo je to ispred SOS-a (u to vrijeme jedan od najpoznatijih sarajevskih kafića, op. aut.). Njih petorica ili šestorica, zajedno s njim, naletjeli su na mene i namlatili me k'o vola. Prošlo je par dana, Juka i ja smo se sastali i odlučili da to riješimo nas dvojica. Dogovor je pao: vidimo se u Jug Bogdanovoj, pobijemo se, pa kako ko prođe - poslije ćemo, naravno, opet biti prijatelji. Tako se to rješavalo. Ja sam došao sa trojicom svojih prijatelja, njih je bilo barem trista - čitava Koreja, pola Alipašinog… Ali nema tu povlačenja: potukli smo se. Čak sam ja vodio jedno vrijeme, ali me je onda, slučajno, udario u vrat, onesvijestio sam se i probudio na Ortopediji. U istoj sobi ležimo Juka i ja. Oko nas milion boja: plavo, bijelo, sivo… Ustvari, tu su bila četvorica policajaca, dvojica inspektora, sestrice i doktori. Meni su pukla dva vratna pršljena, stavili su mi gipsanu kravatu i pojaseve preko leđa. Sproveli nas na Bjelave: mi smo obojica rekli da je to sve naš problem i da smo ga riješili, da se oni ne trebaju brinuti jer dalje frke neće biti, a hoće li pisati prijave i prekršaje - do njih je. Tu smo se zadržali, bogami, i sat i po, pričali s njima i razišli se k'o veliki prijatelji: svaki dan smo poslije bili u kontaktu, jedan drugom pomagali - nije se gledalo kako i na koji način. Poslije toga je on registrirao firmu za utjerivanje dugova. To nisam radio s njim, ali je bio dogovor: ne daj bože velika belaja, tu sam.

APRIL 1992: Kad je krenuo rat, bio sam na Bjelavama. Svi negdje idu: s Jukom sam najbolji, idem i ja njemu. On kaže: "Šok, pamet u glavu." Prvih pet-šest dana bio sam obični vojnik i stražu čuvao. Valjda je htio vidjeti hoću li podivljati, pa me tako iskušavao. Onda me zovnuo sebi i pitao hoću li auto. Dobio sam jednu staru, bijelu "džetu dizel", jedva je išla. Od tridesetak šofera koji su dužili auta, svaki je morao nakon vožnje predati i ključeve i stanicu. Ja nisam. Dao mi je i mobilnu i fiksnu stanicu i naoružanje. Juka je malo kojem vojniku davao pištolj, imali su puške. Samo nas nekoliko je imalo i puške, i to dobre, i po pištolj. Juka je među prvima u Sarajevu dobio onu američku pušku, prva liga, a onda je nabavio još nekoliko takvih. Imali smo i nešto pumparica. Poslije sam od njega dobio "golfa", novog, nije bio prešao ni 1.100 km. To je bilo kad su se uzela ona 72 vozila iz Vogošće. Tog sam "golfa" imao jedno 20 dana. Onda Juka kaže: "Šok, evo tebi BMW, pusti ta slaba auta. I da znaš - ruke su ti odriješene, ne interesuje me gdje hodaš i šta radiš, samo mene nemoj uvaljivati." To je auto pripadalo MUP-u i Juka je imao punomoć koju je prebacio na mene. Dvije godine sam ga konstantno vozao, a tablice su bile armijske. Kad je Juka izlazio iz Sarajeva, rekao je svom pratiocu da meni dâ njegov kolt sa IC zracima.

NAFTA I BENZIN: Mene nafta nije ni interesovala, imao sam benzina svaki dan. Dnevno sam trošio između 60 i 70 litara. Isto tako i Juka. Išlo se na pumpe i vadilo se sa dna, šta je ostalo; bilo je po garažama, a i ljudi su donosili sami.

BAZA: Imao je dosta svog oružja, još od prije rata, a onda je dobio nešto iz Krtelja, kad se raspala Specijalna, a dio je oružja zadužio od Vikića (Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, op. aut.). Više od pola oružja iz Kasarne "Maršal Tito", nakon što je ispražnjena, bilo je neispravno, ali dobar se dio uspio i srediti. Imali smo smještaj odmah uz Vikića - 50 metara od Doma policije, u onom obdaništu. Tu nas je bilo sedamdesetak. Manje-više, znali smo se međusobno, to je bio taj naš svijet i neko je još doveo brata ili rođaka. U našoj bazi je bio drugačiji režim nego u ostalim: tu je bio Juka, tu mu je bila žena, porodica, i sve je bilo k'o pod konac. U drugim bazama, iako su sve bile pod Jukinom komandom, bilo je onako kako njihov komandant baze naredi. Juka je bio strog komandant: jedna greška, on uzme pištolj i spuca te u koljeno, ili te udari, namlati. Edo Omerović je vodio jednu grupu, Nermin Sukić Bela drugu, Kruško rahmetli treću, Adnan Solaković četvrtu, u Vogošći je bio komandant Vejo rahmetli iz Ugorskog, Trta je bio na Breci, na Skenderiji Jasmin, bilo je puno naših baza i sve je to valjalo kontrolirati. Bilo je i onih koje je Juka držao reda radi. Danas svi kažu "Juka je bio lopov", a nije. Sve smo to mi dobijali. Recimo, televizore: direktor Feroelektra zamoli Juku da nađe kamione i da se televizori prebace iz Feroelektra u Zetru. Mi to uradimo i direktor nam pokloni 100 komada: nešto je otišlo po jedinicama i bazama, nešto je otišlo u MUP. Bilo je i krađa, ali za 90 posto Juka je saznao tek kad nama stigne kamion; bilo je i belaja zbog toga. On je za "Fructal" saznao tek kad je nama došao kamion pun sokova. Ali odmah se sve ustanovilo. Sistem je bio takav: sve se čuje na stanici i sve se zna. I ja sam sve znao - imao sam dvije stanice i pratio oba kanala, a kad sam spavao, onaj novinar Fudo Dorić mi dao diktafon koji je automatski snimao ko se uključi, i sve znaš. Tako je bilo i sa "Zorom" - došla čokolada i onda Juka naredio da se sam prijavi onaj koji je tamo ušao. Glavni logističar bila je Jukina sestra Vasvija. On je to na svoj način rješavao. Kad su trebale uniforme, Juka kaže "trebaju" i odmah nam ljudi sašiju: neću da griješim dušu, možda su to neki i iz straha radili, ali neki su se sami nudili da nam poklone nešto i da Juku pripaze. Tu gdje je bio Juka - bilo je kako on kaže, ostali komandanti nisu smjeli raditi ono što on radi. I morali su ga slušati. Bilo je i svađe i vriske, ali nikada nije pucao u svog komandanta. U vojnika jeste. Ali nije džabe. Vidi, jedan momak s Mejtaša je napravio par razmjena u akcijama i uzeo pare. Rekao Srbinu: toliko ti je da prođeš kada sam ja na liniji. Srbin pristane, ovaj to uradi i napravi četiri ili pet razmjena. Onda Juka sazna, kaže: dovedite ga. Kad smo ga doveli, nije ga ništa pitao, uzeo je pištolj i pucao mu pravo u koljena.


Mahalac
14-12-07 11:21
JUKA:2

SNAJPERISTI: Jeste, istina je da je Juka bacio jednog snajperistu. To je bilo kod Socijalnog. Ali, nije on imao namjeru da ga baci, nego kad mu je prišao sleđa, ovaj je zamahnuo rukama i tako je i izletio. Onda ljudi kažu: Juka baca snajperiste. To nije istina. Bilo je ljudi koje smo hvatali s oružjem u rukama pa ga Juka ni prstom ne dotakne. Zarobimo ga, jednostavno.

AKCIJE: Zvali smo se preko stanica. Prava zajednička akcija bila je ona na Skenderiji, drugog maja, kad je transporter krenuo preko mosta Vrbanja. Sjećam se dobro: Juka je sa svojim pratiocem bio u vozilu, na onoj velikoj raskrsnici, kada su iz pravca Vojne bolnice naišla tri džipa sa oznakama JNA. Odmah su zapucali prema njegovom autu. On je ranjen i to teško, ali se, i tako ranjen, uspio vratiti na rikverc i pobjeći im. Ja sam bio ispred zgrade "Valtera Perića", sa Nusretom Šišićem Dedom rahmetli. On je pucao iz napravljene cijevi, a ja sam mu dodavao granate. Dedo je pogodio prvog džipa.

ZAROBLJENICI: Jedno 25 posto je otišlo u zatvor, nešto se razmijenilo, a neke je i mrak pojeo. Sve u svemu, opet se dalo nešto i zakonu.

SUSRET S VLASTITOM PROŠLOŠĆU: Prije rata, jedan inspektor iz CSB-a meni je nakačio 12 godina zatvora. Radio na detektoru laži. Igrom slučaja, naši ga privedu: Bela i ona njegova ekipa pronašli mu snajper u stanu. On je njima rekao da radi u policiji, ali šta će mu snajper? Doveli ga nama u bazu. Čim sam ga ugledao, rekao sam: on je moj. Odveo sam ga u sobu, dao mu da popije, da zapali. Šta sad? Kažem mu: vidi kako se zakon promijeni - ti se onda meni nakačio, ja opet izašao. A šta ćeš ti? Mogu s tobom šta hoću. On me gleda. Familija mu nije bila tu, on je ostao u Sarajevu, ali vidim da je dobro isprepadan. Napio se. Pričali nas dvojica, ja ga onda smjestio u auto i vratio na Otoku. Stan mu prekoputa pijace, u onim prvim neboderima. I poslije rata smo se sretali - pozdravi me, pitamo se i svak' sebi. Vidio je da sam čovjek.

JUKA I….: Nama je, po pravilu, komandant bio Vikić. Međutim, ja nisam slušao Vikića, niti me je interesovalo šta on govori: slušao sam Juku i Zorana Čegara - s njim sam bio dobar još s Bjelava. Juka je poštovao i Vikića i Čegara k'o prave borce. Visili smo kod Jusufa Pušine, i on i ja. Nije da je Juka slušao Pušinu, nije on njemu mogao narediti, ali mu je davao savjete šta treba promijeniti i kako se prema kome treba ponašati. Prvo, prema Seferu Haliloviću: Juka Sefera očima nije mogao vidjeti. Sefer je htio da sve bude po njegovom. On nama nije bio komandant, nikad nije smio ni doći u našu bazu. Juka je jednom ili dva puta silazio kod njega, a redovno su se svađali na onim konferencijama za štampu. Svađao se i sa Stjepanom Šiberom. S Jovom (Jovan Divjak, zamjenik načelnika Štaba OS RBiH, op. aut.) je bio korektan odnos, pozdravimo se. Alija (Izetbegović, predsjednik Predsjedništva RBiH, op. aut.) je bio druga priča. Juka je išao u Predsjedništvo i tamo je viđao Aliju. Nije ga nešto posebno spominjao, ali je uvijek govorio: mora se raditi što on kaže. Slušao ga je. Alija mu je i objasnio da trebamo preći u Armiju. Ipak smo mi bili ljudi sa takvom prošlosti da nismo mogli biti policajci. A Armija je drugo, pogotovo kad si specijalac. Sefer je bio komandant samo na papiru. Opet su se slušali isti ljudi - Vikić, Čegar, Alija ili Pušina.

OSTALI KOMANDANTI: Sa Ramizom Delalićem Ćelom smo uvijek bili korektni. Nismo puno zalazili u njegove teritorije - od Vječne vatre prema gore. Nije ni on dolazio nama. Jednom je samo došlo do konflikta, tad je Juka bio na Igmanu, ali i tad se sve dobro završilo. Nije bilo frke. Kod Ćele Ismeta svi su morali kucati i čekati pred vratima k'o kerovi; ja, stvarno, nisam. Ulazio sam kao u svoju kuću. To je bilo skroz fer. Sa Mujom Zulićem nije baš nešto bilo ekstra, ali moglo se. Sa Puškom (Zakir Puškar, komandant Druge brdske, op. aut.) - ni fine ni loše priče nismo imali. Rahmetli Talijana (Mustafa Hajrulahović, komandant Prvog korpusa ARBiH, op. aut.) smo poštovali. I on je dolazio nama i Juka je išao njemu. Talijan je vazda govorio Juki: čuvaj se svojih divljih savjetnika. A bilo je tu stvarno svakakvih likova: bio jedan Slobo, Juka ga zagotivio, zavolio, a on je nama dosta odmogao. Onda je samo jednog dana nestao.

Zbrisao. Bilo je i nekakvih pravnika, nekakvih školovanih ljudi koji su kod nas dolazili kao na radnu obavezu - dođu ujutro i poslije ih odvezemo kući. Kao na posao. Tako su nam i pjevači dolazili: Davorina Popovića i Kemala Montena ja sačekam pred FIS-om, dovezem gore i onda ih vratim.

RAZMJENE: Ja sam radio razmjene. Bio je u policiji jedan načelnik, Nermin, on je među prvima zarobljen na Palama kao policajac. I mene Juka zaduži da sa njim radim razmjene. To je sve trebalo biti legalno, preko policije. Taj Nermin meni da papir sa adresama, koga dajem a koga uzimam, da mi gorivo i putni nalog. Odem na adresu, neki ljudi nisu ni znali da će biti razmijenjeni, natovarim ih u kola i idemo na Butmirsku kapiju ili na Bristol. Tu stanem, zovem četnika stanicom, a oni mi dovedu muslimane. Nakon jedno pola godine ispostavilo se da je taj Nermin uzeo pare i da je zbrisao. Tako sam razmijenio i brata Zorana Milanovića: on je bio zarobljen na Kuli jedno mjesec i po, sa porodicom, i onda sam ja dobio nalog da idem po njih. Za njega sam odveo dvoje Srba s Višegradske kapije. Oni prvo govorili da neće da idu, ja im lijepo objasnio da njih dvoje mijenjam za troje Srba, pokazao im papir koga treba da uzmem i još im rekao da Zorana znam još iz osnovne škole - on bio odlikaš i pomagao mi. I dužnik sam mu. Onda ih povedem, dođem do naše rampe, zovnem stanicom četničku stranu i oni me pitaju koga vodim. Ja kažem i odmah kažem i koga primam. Oružje ostavljam na rampi i samo s ljudima u autu vozim se do prve krivine, gdje je njihov bunker. Tu stanem, izađem, ruke stavim na auto i ne mičem dok me ne pretresu. Onda sjednem i čekam 15-20 minuta dok četnici ne dovedu moje. Oni sve sa mnom lijepo - hoćeš popit, hoćeš pojest, ja neću ništa, samo čekam i gledam. Znam da me znaju, ali sve je stvar petlje. Tako sam razmijenio 120-130 ljudi. Najveći je rizik bio kad oni nekog daju a nikog ne traže, ali onda rizikuješ zbog onih koje dobijaš. A, i šta znaš, možda je neko drugi njima isporučio šta su tražili.

JUKIN ODLAZAK IZ GRADA: Kad je Jukina žena Žaklina ranjena, naša je baza žestoko granatirana. Ranjena je i njena rodica Sanja. Žaklina je imala teške rane i Alija je Juki omogućio izlazak i to tako da i Juka ide. Ja sam ih ispratio: bio sam s njim u Predsjedništvu taj dan kad je krenuo. I nije mu bilo drago što ide. Rekao mi je: "Šok, ja ću se vratiti. Neće dugo vremena proći." Nudio mi je, kad je pošao, da preuzmem bazu. Ja nisam školovan za sastanke i nisam to htio da preuzmem. Rekao sam mu: imaš brata kojeg ne voliš, ali ga postavi za komandanta. Njegov brat Mustafa, Mute, preuzeo je bazu.
Nermin Uzunović Šok, Jukina desna ruka


Mahalac
14-12-07 11:20
JUKA:3

PRVI PERIOD BEZ JUKE: Malo je bilo pritisaka na Muteta, ali i na Solaka i još neke, i već su konci počeli popuštati. Prvi koji se povukao bio je Adnan Solaković, on je i inače bio ulizica. I dok je Juka bio u gradu, nikada nije govorio na sastancima. Sabina, njegova žena, govorila je, a on šutio k'o zaliven. Ali, to nije ni važno. Sem Solaka, još je dio baza prešao u Armiju, a jedan dio u HVO. Solak je jednom mene odveo Seferu. On je došao po mene i ja ga pitam: ko garantuje da će me pustiti. Nešto priča, a ja mu kažem: idi vidi sa Seferom, ja bez garancija ne idem. I tako, dođe on sa još dvojicom, garantuje, kaže, Sefer da ćeš kući. I mi krenemo. Sefer je tad kod zatvora sjedio. Dvojica su pred njegovim vratima, jedan unutra: pretresli me, a ja unio pištolj, eto kakvi su. Da se Sefer mašio telefona, ja bih pištolja. Nisam mu vjerovao. Kaže Sefer: "Jesi li ti Šok?" Jesam. "Šta ti je Juka rekao za mene?" Šta će Juka za tebe govoriti, nit te znam, nit te poznam, niti me interesuješ. Kaže on: "Tebi je Juka nešto naredio, čuo sam na stanici." Čuo si, kažem, kad mi je Juka rekao: riješi se jednog čovjeka, i ti misliš da si ti taj. E, pa, nisi. I stvarno nije za njega poručio, već za jednog iz jedinice, a on odmah mislio Juka samo o njemu govori. Rekao sam mu tad: ako vi stvarno mislite da će Juka tako nešto stanicom poručiti, vi plitko mislite. Da je Juka to htio, ne bi se išlo preko stanice, koju svako sluša. Drukčije bi se išlo. I onda me je pustio.

SAM NA GRBAVICI: Prije rata sam imao tamo prijatelje, neki su bili u policiji pa me tako mlatili, a onda smo u ratu bili isto - samo na različitim stranama. Čujemo se, kažu: dođi, ali bez oružja. To su bili dosta jaki ljudi tamo, mogao sam im vjerovati. Znaš, oni su ti imali taj sistem komande. Evo, ja sam dva puta prelazio na Grbavicu i vraćao se a dlaka mi s glave nije zafalila. Nije nikakva tajna: mi smo bili u redovnom kontaktu s njihovim lokalnim komandantima, s Radetom Pržuljem, koristili smo to kad nam je trebalo da razmijenimo neke informacije.

DOLAZAK NA IGMAN: Prvo je gore došao Juka, onda smo izlazili mi. Išli smo preko piste i bez oružja. Skupilo nas se oko 250. Ja sam bio malo u gradu, malo gore. Prolazilo se uz dogovor s četnicima jer je njihova linija išla krajem piste: čuješ se stanicom, kaže ti prođi ili ti kaže nemoj. Ali, kad se najavim onda nema veze što su cijevi uperene - prolazim i znam da neće pucati. Znaju i oni: mogu me ubiti, ali treba i svojima položiti račun. Mi smo i sa HVO-om imali dobre odnose, zato smo imali i njihove iskaznice. Ja sam dva puta išao s Jukom da se on vidi s Jasminom Jaganjcem: sastajali su se u kafani "Hajduk".

PREDSJEDNIČKA KUĆA: Juka je prvo ušao hotel "Maršal". Gore su već bile Crne mambe, oni su imali smještaj malo niže, ispod "Maršala". Juka se jedno vrijeme bio dobro zbližio s njima, toliko da su mu neki naši zamjerili. Gore je bio i Zuka (Zulfikar Ališpago, komandant Specijalne jedinice GŠ ARBiH, op. aut.). S njim smo bili korektni - nismo se kačili. Onda su se ljudi smjestili u "Maršal", a Juka, sekretarica Azra, Sejo, Davor, Božo i ja kad sam bio gore, bili smo u Predsjedničkoj kući. Igman je tada bio posve druga priča: svega je bilo. Imali smo ovaca, konja, svega. Jedna ovca - jedna marka, tako smo plaćali. Juka je imao dogovor za nabavku granata: punili smo ih u Rijeci, 1.660 maraka komad. Ja sam jednom pratio kamion: svi se sklanjaju s ceste, a ti voziš. Super. Te granate smo davali na korištenje Vehbiji Kariću, koji je došao iz Sarajeva i imao svoju vojsku, nekih 50 vojnika, u jednom objektu, niže od nas. Mi smo bili dobro naoružani: imali smo i jednu samohotku, da se nađe.

SUKOB S KARIĆEM: Prvo, Karić nije vratio 10 praznih granata za punjenje, to je Juka prešutio. Onda je naš kamion sa uniformama zaplijenjen, a vozač, koji je bio civil, pretučen. Poslali smo predstavnika na razgovor. Nije ga ni pogledao. Onda smo mi otišli, opkolili objekat, upali unutra i zatekli Vehbiju u nekakvoj sobi za konferenciju. Tu mu je bio i sin i još neki oko njega. Juka nije rekao ništa, samo mu je prišao i udario ga pištoljem. Odmah mu je izbio jedan zub. Mi smo obišli sobe, pokupili šta je valjalo, vojsku postrojili, a Vehbiju doveli.

KONAČNI OBRAČUN: Tog dana smo trebali zajedno sa Zukom napasti Crne labudove. Takav je bio dogovor. Naša prva četa je krenula Zuki. Odmah su razoružani, ali se jedan uspio javiti. Juka je htio da sam ode, da vidi šta se dešava, ali mu momci nisu dali. Krenuo je Kruško i odmah je ubijen. Nije to bila borba. Drugi je zarobljen Davor Seferović. Ni danas mu tijelo nije nađeno. Tek onda su oni krenuli na nas. Dio momaka je uspio pobjeći, Juka se preko Bjelašnice izvukao sa jednom grupom, ostali su ubijeni, ranjeni, zarobljeni. Četnici su tada Juki nudili pomoć: 20 tenkova. Juka je tražio da se ne miješaju.

DAVOR: Bio mu je pratilac. Prije rata, on se znao napiti, znao je i za belaj, sijalica mu smetala kad je trijezan, a kamoli kad je pijan. Juka mu je rekao: "Davore, ako ćeš prestat s pićem - bit ćeš uz mene, ali ako pristaneš pa popiješ - ubit ću te." Taj čovjek, Davor Seferović, postao mu je sjena. Nije se od njega ni koraka odvajao. Kakav je to momak bio.

LEGENDA: U vrijeme tog konačnog obračuna zatekao sam se u Sarajevu. Nisam više izlazio, ne znam šta je bilo u Hercegovini, ali sigurno i tu ima preuveličavanja. Juka je slutio šta mu se sprema: jedne noći, mene i još dvojicu momaka poslao je na čeku. Nismo znali ko treba naići, znali smo samo da nam ne smije proći. Niko se nije pojavio. Sem Sefera, još me je samo Bakir Alispahić pitao za Juku: tad je bio ministar, poslao policiju, oni tražili oružje i pare. Uzeli mi pištolj, ispitivali sedam dana i mene i ženu. Juku više nisam ni čuo ni vidio, ali ne vjerujem da je mrtav. Neko nešto treba da dobije da bi se znalo da je Juka mrtav. Toga još nema. Zato mislim da je živ.




Mahalac
14-12-07 11:18
JUKA:4

BS (Canadian Broadcast Corporation) je decembra 1992. godine emitirala prilog sa Igmana koji su u to vrijeme preuzele televizijske mreže diljem planete: Jusuf Juka Prazina reporteru BBC-a objašnjava kako je potrošio sve pare da bi kupio oružje za akciju koju priprema. Riječ je o deblokadi Sarajeva, za koju Juka kaže da je pitanje dana jer on želi da ona bude poklon Sarajlijama za Božić. Dok se iza sugovornika vide borci obučeni u majice sa velikim JUKA na prsima, novinar skeptično iznosi osobnu prognozu da za takav naum naprosto nema dovoljno oružja.

Da bi priča bila potpuna, nedostaje joj nekoliko važnih detalja: novac o kojem Prazina govori zarađen je na crnoj sarajevskoj berzi i to opet prodajom oružja. U opsjednutom gradu, po Jukinom naređenju, o čijem se izvršenju brinula njegova sestra i logističar Vasvija, borci imaju zadatak da se riješe dugih cijevi i ostalog naoružanja i da izađu na Igman, za svojim komandantom?! "Počeo je da izvlači ljude. I mene je zvao bezbroj puta. U tom periodu bilo mi je najnezgodnije. Iako sam imao podršku i Korpusa i Cace rahmetli, i Ćele jednog i Ćele drugog (Ismeta Bajramovića i Ramiza Delalića, op. aut.), ipak nisam uspio hvatati one njegove sljedbenike što su s njim odrasli. Izvlačio ih je preko piste, a meni je najvažnije bilo da ostane puška, da se imamo čime braniti", sjeća se tog perioda Adnan Solaković, nekadašnji Jukin zamjenik pa potom nasljednik na čelnoj poziciji u brigadi, danas brigadir, komandant Centra za borbene simulacije u Žunovnici Zajedničke komande Vojske Federacije BiH.

Svako je htio biti njegov prijatelj Solaković je, kao i Juka, u rat ušao sa Zelenim beretkama, a na mjesto zamjenika komandanta Brigade za specijalne namjene Glavnog štaba ARBiH imenovan je u paketu sa svojim pretpostavljenim 12. jula 1992. godine, naredbom Alije Izetbegovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva RBiH. Iako je već tada najveći dio domaćih medija Juku slavio kao neprikosnovenog heroja odbrane Sarajeva, strani reporteri nisu propuštali da istaknu i njegovu crnu stranu: The Times je iz pera Rogera Boyesa donio reportažu o tajnovitim paravojnicima koji drže nade grada, dok je Blaine Harden iz Washington Posta bio još precizniji: Jukini vukovi šuljaju se Sarajevom u potrazi za Srbima i robom bez nadzora. U tekstu, u kojem govori o krađi 20.000 pari patika yugo-sport koje tih dana Sarajevom nose isključivo vukovi, Harden piše i o Jukinim postratnim ambicijama: "Nakon rata, Prazina kaže da želi napustiti detektivski biznis i postati uzgajivač pasa. Već ima 20 čistokrvnih štenaca, koji laju naokolo po njegovom štabu-obdaništu. Psi djeluju uhranjeno, a opsada Sarajeva ulazi u šesti mjesec."

Terence Sheridan iz The Plain Dealera sarajevsku pjesmu vukova ovako opisuje: "Kad bi mu se auto dopao, prosto bi ga uzeo - oteo u ime vlade. Ako ste, bez obzira na nacionalnost, izbjegavali regrutaciju, ili pak bili drčan Srbin, moglo je loše poći po vas. Tad bi vas, sa zastrašujućom zlobom, mogao ščepati za kosu i lupati vam glavu o kola, iznova i iznova, sve vrijeme se cereći u kamere koje su ga ropski svukud slijedile. Svako je htio biti Jukin prijatelj. Jedna Srpkinja u Beogradu, izbjeglica, dobro se sjeća Juke. Njen uticajni muž pobjegao je iz Sarajeva ostavivši 97.000 maraka, a Juka je i nju i novac odvukao u svoj štab u Skerlićevoj ulici. Prebrojao je novac i rekao da ima 40.000 maraka. Ispravila ga je. 'Ne', rekao je, polako špartajući onih 97.000, 'ima samo 40.000.' Zadovoljno se nacerio, a ona se brzo predomislila. Samo 40.000, složila se pristavši da primi potvrdu umjesto njih. Rekao joj je da izađe, ali da ne ide kući; prisvojio je njen veoma fin stan - u ime vlade. Bilo je jedan po ponoći. Bojala se poći, ali rekla mu je da mora: kod kuće ima psa, simpatičnog irskog setera, za kog se mora pobrinuti. Juka je pogledao i nasmiješio se, iskrenim osmijehom, zatim rekao jednom od svojih ljudi: 'Ova luda kuja je kao ja. Voli cuke. Vodi je kući.'"

Solaković, pak, ne da reći da je bilo šta ukradeno: on ulogu svog nekadašnjeg komandanta vidi drugačijom. Istina, zamjera mu što nije koristio kabinet koji su imali u Predsjedništvu, "četiri-pet soba od predsjednika", jer vjeruje da bi, da je tako bilo, drugačije završili. Sam mu je, kaže, barem hiljadu puta rekao da ide u Predsjedništvo - "da bude uz Sefera, Jovu i Šibera, jer otamo vjetar puše, a oni će ratovati". No, Juka nije pristajao: zato su ga i teško ranjenog vozili u akcije. Na optužbe za krađe, Solaković ovako odgovara: "Šta je pokradeno? U Kur'anu lijepo piše šta je ratni plijen. Je li ukradeno ako ti svoga borca nahraniš? Žalosno je reći: ovaj narod koji smo mi branili nije nam donio da jedemo. A morali smo nahraniti ljude. Odakle nama vozila? Mi smo ih uzimali i, htio - ne htio, morao si se nekome zamjeriti. Ja imam sve potvrde i mi stojimo iza tih potvrda i naših potpisa. Ja sam potpisivao auta. Nisam uzimao zlato, stanove ni živote. Ni Juka to nije radio. Možda jeste neko drugi: trebalo je kontrolisati 2.500 ljudi. Haram je da nam neko zamjeri ako smo pogriješili prema nekome. A što se tiče njegovog patriotizma, tu se nema šta reći, sve dok nije otišao iz Sarajeva."

A kad je Juka otišao, Solaković je zadužio 2.600 vojnika i 1.700 cijevi. O vremenima borbe za svaku pušku ne voli govoriti, ne voli se ni sjećati tih detalja: definitivno se, kaže, razišao s Jukom kada ga je Tuta postavio za komandanta specijalnih jedinica Herceg-Bosne. Tada mu je Juka poslao faks o postavljenju koji su potpisali Slobodan Praljak i Mladen Naletilić Tuta. Identičan primjerak poslao mu je i u ruke, po kuriru preko piste. Razišli su se radiovezom. Adnanu Solakoviću ostale su uspomene na zajedničke akcije iz prvih ratnih dana, na Jukinu neiscrpnu energiju i nagli temperament, zahvaljujući kojem baš niko nije znao kako će ga komandant dočekati, te brojne anegdote iz neprospavanih noći kada se Juka pjesmom borio protiv četnika: "Imao je teku: uzme je, lista i pjeva sve jednu po jednu pjesmu preko stanice. Četnici njemu Cecu i Vesnu Zmijanac, on njima Zaima Imamovića i Safeta Isovića."

Kaseta teško optužuje Svog je komandanta Solaković iz milošte zvao Dobermenom, a ovaj njega Nosonjom. Njihov specifičan smisao za šalu jednom je prilikom zgranuo i Christian Amanpoure, zvijezdu CNN-a. "Meni je najdraže bilo da dođem i legnem pored njega. On je imao one fiksatore, ubi me njima, guramo se, ali na kraju zaspimo. I tako nas je jednom zatekla Christian Amanpoure", sjeća se Solaković i ne krije da je volio Juku. Ko nije u to vrijeme, pita. "Lider se rađa, on se ne pravi. A Juka je bio lider: umio je povući masu, imao je tu hemiju. Ljudi su ga voljeli, zaklinjali se u njega, ne treba lagati: svi su se oko njega skupljali."

Ovakvu Solakovićevu tvrdnju može ilustrirati i podatak da je i četiri godine nakon rata, u anketi jedne ovdašnje lokalne radiostanice, mišljenje Sarajlija o Juki Prazini bilo nepodijeljeno: proglašen je za jednog od dvojice najvećih junaka odbrane grada. No, Juka u Sarajevu i Juka u Mostaru su dvije potpuno različite priče. Kada je 9. maja 1993. godine HVO krenuo u veliki napad na Mostar, svjedoci tvrde kako je upravo Juka Prazina učestvovao u progonima Bošnjaka u zapadnom dijelu grada, iz ulica Matije Gupca, sa Podhuma, Strelčevine, Avenije… Ista svjedočenja Prazini pripisuju upadanje u kuće, maltretiranje ljudi, otimanje zlata, silovanja…
Muhamed Taslidža: "Juka je izdajnik"


Mahalac
14-12-07 11:18
JUKA:5

I ovaj dio Jukinog vojevanja bilježi The Times. Andrew Hogg piše: "Juku Prazinu, muslimana, znali su kao 'Heroja Sarajeva'. Nemilosrdni vođa ganga, zadobio je status Robina Hooda jer je bio među prvima koji su organizirali odbranu grada. (…) Ubio je više ljudi nego što može nabrojati. Prošlog tjedna ovaj lik duguljaste face opet je bio u akciji, s majicom na kojoj piše Mess with the best, die with the rest (Kačiš li se s najboljim, umireš sa ostalim; geslo specijalaca SAD-a, op. prev.). No, ovaj put predvodio je bitku protiv svojih sunarodnjaka muslimana. (…) U predahu akcije tvrdi: 'Ovi ljudi protiv nas nisu pravi muslimani. To su ekstremisti. Nemam problem da ih ubijam. Mjesecima su pokušavali da me ubiju.' Hrvatski napad na Mostar šokirao je svijet. (…) Sve to ništa ne znači Juki, koji se uvezao sa Hrvatima nakon što ga je komanda bosanske armije optužila za ovisnost o kokainu, iznuđivanje i prevaru, navodi koje je porekao sve redom. Tokom borbi, tridesetogodišnji Juka i njegovi ljudi istjerali su sve civile koje su zatekli na desnoj obali Neretve. Upadali su u kuće, i grupice zatečenih ljudi bivale su pretučene i hapšene. Žene i djeca su morali kroz vatru hodati dok su nagonjeni u ruke hrvatskih paravojnika. Muslimanski domovi, tvrde i Juka i Hrvati, morali su biti očišćeni da snajperisti ne bi imali osmatračnice. No, za mostarske muslimane to je značilo samo jednu stvar: etničko čišćenje grada je bilo u toku, početak pripremanja Mostara za prijestolnicu hrvatske zajednice u Bosni."

Još prije odsudnog napada na Mostar, Juka se dokazivao na punktu oformljenom na magistralnom putu Sarajevo - Mostar, kod hidroelektrane Salakovac, na kojem su Bošnjaci zaustavljani, maltretirani, a nerijetko i batinani, naročito ako su dolazili iz Sarajeva ili porijeklom bili iz Sandžaka. Nakon devetog maja, Juki se stavlja na dušu odvođenje Bošnjaka u logore HVO-a, ali i 34 ubistva.

"Postoji kaseta koju je emitovala Hrvatska televizija i na kojoj je snimljeno zauzimanje komande u zgradi Vranice (9. maj ྙ, op. aut.). Juka Prazina sa svojim bojovnicima i sa jedinicama HVO-a je učestvovao u tom zauzimanju i vidi se na snimcima. Tom je prilikom zarobljeno 12 boraca, to se vidi na kaseti, ali još su dvojica bila u toj grupi. Ti ljudi su odvedeni, Juka ih je odveo, i nikad više nema nikakvog traga o njima", svjedočio je za Dane Muhamed Taslidža. U narednih nekoliko mjeseci ljeta ྙ, dok je Juka još bio na prostoru Hercegovine, odgovarao je za liniju fronte na najvrućem mostarskom ratištu - Bulevaru, i to na dijelu između Šemovca i hotela "Ruža". Također je nerijetko posjećivao Heliodrom, zloglasni logor Hrvatskog vijeća obrane, u kojem je, po izjavama dijela svjedoka, osobno maltretirao Bošnjake. Ima i onih koji su potvrdili da ih Juka nije dirao, čak je nekima dao paketić hrane ili kutiju cigareta.

...

Dok jedni za Jusufa Juku Prazinu tvrde da je kriminalac kojemu je rat dobro došao za maskiranje, drugi ga dižu do razine heroja, čak ga i u pjesmama veličaju: "Sarajevo, grade moj, heroj Juka sin je tvoj..." Ipak, danas se Juka mnogima nalazi na nišanu, ne samo četnicima, nego i onima s kojima se donedavno zajedno borio.

Juka je, kao što je svima poznato, svoj ratni put započeo u Sarajevu, organizirajući među prvima postrojbe branitelja, kasnije popularno nazvane "Jukini specijalci". No, od tada se uz njega vežu svakojake priče, prije svega one o neposlušnosti, uglavnom u izvršavanju zapovijedi Štaba Armije BiH, ali i o sukobima, čak i oružanim, s pojedinim zapovjednicima pojedinih grupa branitelja unutar Sarajeva, prvenstveno s Mustafom Hajrulahovićem Talijanom.

U sklopu posljednje, još jedne u nizu neuspješnih deblokada Sarajeva, Juka sa svojim specijalcima odlazi na Igman. "Deblokada može biti stvarno obavljena vrlo brzo. Međutim, postoje neki nesporazumi koji nas trenutačno sprečavaju da to obavimo", izjavljivao je tada. Međutim, sukob u koji je ušao s Vehbijom Karićem i Zulfikarom Zukom Ališpagom, također dvojicom zapovjednika čije su postrojbe sudjelovale u deblokadi, nije se stišavao - "svi bi oni htjeli naređivati nam, a nisu nam u stanju pružiti nikakvu potporu, opskrbljivati nas". Na kraju "igmanske faze", Juku i njegove i oružano napadaju, nakon čega "Jukini specijalci", zajedno sa svojim zapovjednikom, odlaze u Mostar, gdje se priključuju Hrvatskome vijeću obrane.

U ovome krajnje otvorenom razgovoru Juka nam otkriva mnoge detalje o odnosima unutar Armije BiH, osobito nakon dolaska Sefera Halilovića na njezino čelno mjesto. Prvo je pitanje bilo o situaciji u Sarajevu, ishodištu čitava Jukinog puta.

- Ne znam, to je luda kuća u Sarajevu. To je samo lomatanje za položaje, za stolicama. Mene to nikada nije zanimalo. Ja sam mogao "titrati" i govoriti: "Jest, tako je?", pa da ja sad tamo budem general i da se nešto pušem, da se meni najavljuju po pet dana... Mene to ne zanima. Mene zanima borba protiv četnika, ništa drugo me ne zanima. Protiv onih koji me napadnu, protiv njih sam, pa da je ne znam tko. Tko napada mene i moje ljude, protiv njih sam.

"Ubit će mi ljude"

Kako je i zašto došlo do vašeg prelaska u redove Hrvatskog vijeća obrane?

- Slušajte, kad su mene smijenili s mjesta člana glavnog štaba, s mjesta komandanta specijalnih jedinica i s mjesta prvoga komandanta brigade specijalnih jedinica, odmah sam prešao, prvo, pod zajedničko zapovjedništvo, a pošto od toga zapovjedništva nije bilo ništa, nemam ni taj papir. Poslije sam prešao u kažnjeničku bojnu. S time da sam dobio iskaznice, ali nisam dobio napismeno. Onda sam četrnaestoga siječnja zamolio zapovjednika Tutu da to dobijem napismeno i već se počelo govoriti na Igmanu kako tamo ne može biti HVO, kako njima gore ne treba HVO. Međutim, ja nisam htio ostati kao paravojna jedinica, već sam se htio boriti legalno.

Tko, po Vašem mišljenju, stoji iza svojedobnoga napada boraca Armije BiH na Vašu postrojbu?

- Ni jedan pametan čovjek neće narediti da dvjesta Muslimana napadne trista do četiristo Muslimana. Meni to izgleda kao da je načelnik Vrhovne komande Armije BiH založio dvjesta ljudi, ono - napadni, Juka će pogriješiti i pobit će vas, i sve ono što je uradio u toku rata past će u vodu. Međutim, ja nisam na to nasjeo, niti je meni bilo logično da ja uzvraćam i pucam po njima. Ja sam naredio povlačenje i da nitko ne smije pucati. I svi su moji ljudi, koji su sada zatvoreni, potvrdili da sam izdao takvo naređenje.

Međutim, ipak je došlo do borbi. Bilo je mrtvih i ranjenih boraca na objema stranama.

- Oni su četiri dana planirali kako da nas napadnu. Šest tenkova je na nas krenulo, a nikada na deblokadu Sarajeva ni jedan tenk nije išao, a kamoli šest. Planski su nam pohvatali 28 ljudi, jednog po jednog, po dvoje, po troje. Ono - odu dvojica ljudi donijeti vodu sa cisterne - zarobe ih. Ode netko zalijepiti gume u Pazarić - zarobe ga. Odu kupiti hranu, jer ja sam sve kupovao svojoj vojsci, oni ih zarobe. I sve tako dok nisu nakupili točno dvadeset i osam ljudi.

Kada sam primijetio da mi se s karaule nitko ne vraća, pitao sam Zuku da li je on umiješan u ovo. Kaže on: "Nemamo mi ništa s tim." Ja kažem da ću proći sa ljudima vidjeti šta se događa. Kaže on da prođem. Kada sam došao ispred Borika, iz svih mogućih oružja pucali su na nas. Minobacačima, "patovima", "pamovima", strojnicama… Nema što nisu radili. Ubijali mi nenaoružane ljude. Ja sam naredio da ne smiju uzvraćati paljbu. Oni odlože oružje, predaju se, a Zukini ih povedu u stroju jedan po jedan, s dignutim rukama. Dovedu ih pred Borik i prvom 30 metaka u trbuh. Mali 17 godina ima...


Mahalac
14-12-07 11:18
JUKA:5

I ovaj dio Jukinog vojevanja bilježi The Times. Andrew Hogg piše: "Juku Prazinu, muslimana, znali su kao 'Heroja Sarajeva'. Nemilosrdni vođa ganga, zadobio je status Robina Hooda jer je bio među prvima koji su organizirali odbranu grada. (…) Ubio je više ljudi nego što može nabrojati. Prošlog tjedna ovaj lik duguljaste face opet je bio u akciji, s majicom na kojoj piše Mess with the best, die with the rest (Kačiš li se s najboljim, umireš sa ostalim; geslo specijalaca SAD-a, op. prev.). No, ovaj put predvodio je bitku protiv svojih sunarodnjaka muslimana. (…) U predahu akcije tvrdi: 'Ovi ljudi protiv nas nisu pravi muslimani. To su ekstremisti. Nemam problem da ih ubijam. Mjesecima su pokušavali da me ubiju.' Hrvatski napad na Mostar šokirao je svijet. (…) Sve to ništa ne znači Juki, koji se uvezao sa Hrvatima nakon što ga je komanda bosanske armije optužila za ovisnost o kokainu, iznuđivanje i prevaru, navodi koje je porekao sve redom. Tokom borbi, tridesetogodišnji Juka i njegovi ljudi istjerali su sve civile koje su zatekli na desnoj obali Neretve. Upadali su u kuće, i grupice zatečenih ljudi bivale su pretučene i hapšene. Žene i djeca su morali kroz vatru hodati dok su nagonjeni u ruke hrvatskih paravojnika. Muslimanski domovi, tvrde i Juka i Hrvati, morali su biti očišćeni da snajperisti ne bi imali osmatračnice. No, za mostarske muslimane to je značilo samo jednu stvar: etničko čišćenje grada je bilo u toku, početak pripremanja Mostara za prijestolnicu hrvatske zajednice u Bosni."

Još prije odsudnog napada na Mostar, Juka se dokazivao na punktu oformljenom na magistralnom putu Sarajevo - Mostar, kod hidroelektrane Salakovac, na kojem su Bošnjaci zaustavljani, maltretirani, a nerijetko i batinani, naročito ako su dolazili iz Sarajeva ili porijeklom bili iz Sandžaka. Nakon devetog maja, Juki se stavlja na dušu odvođenje Bošnjaka u logore HVO-a, ali i 34 ubistva.

"Postoji kaseta koju je emitovala Hrvatska televizija i na kojoj je snimljeno zauzimanje komande u zgradi Vranice (9. maj ྙ, op. aut.). Juka Prazina sa svojim bojovnicima i sa jedinicama HVO-a je učestvovao u tom zauzimanju i vidi se na snimcima. Tom je prilikom zarobljeno 12 boraca, to se vidi na kaseti, ali još su dvojica bila u toj grupi. Ti ljudi su odvedeni, Juka ih je odveo, i nikad više nema nikakvog traga o njima", svjedočio je za Dane Muhamed Taslidža. U narednih nekoliko mjeseci ljeta ྙ, dok je Juka još bio na prostoru Hercegovine, odgovarao je za liniju fronte na najvrućem mostarskom ratištu - Bulevaru, i to na dijelu između Šemovca i hotela "Ruža". Također je nerijetko posjećivao Heliodrom, zloglasni logor Hrvatskog vijeća obrane, u kojem je, po izjavama dijela svjedoka, osobno maltretirao Bošnjake. Ima i onih koji su potvrdili da ih Juka nije dirao, čak je nekima dao paketić hrane ili kutiju cigareta.

(U narednom broju: Kako su se Nermin Sukić Bela i Edo Omerović rastali sa svojim komandantom? Sve verzije Jukine smrti; Zašto je Stipe Mesić pominjao Juku dok se svađao s Tuđmanom; Šta o Juki danas kažu Jovan Divjak i Stjepan Šiber) Iz Jukinog intervjua Slobodnoj Dalmaciji
Za deset dana oslobađam Sarajevo
Marta 1993. godine Jusuf Juka Prazina je o svom prelasku u HVO razgovarao sa novinarima Slobodne Dalmacije. Dani prenose dijelove teksta Vese Vegara i Ante Šuljka

Dok jedni za Jusufa Juku Prazinu tvrde da je kriminalac kojemu je rat dobro došao za maskiranje, drugi ga dižu do razine heroja, čak ga i u pjesmama veličaju: "Sarajevo, grade moj, heroj Juka sin je tvoj..." Ipak, danas se Juka mnogima nalazi na nišanu, ne samo četnicima, nego i onima s kojima se donedavno zajedno borio.

Juka je, kao što je svima poznato, svoj ratni put započeo u Sarajevu, organizirajući među prvima postrojbe branitelja, kasnije popularno nazvane "Jukini specijalci". No, od tada se uz njega vežu svakojake priče, prije svega one o neposlušnosti, uglavnom u izvršavanju zapovijedi Štaba Armije BiH, ali i o sukobima, čak i oružanim, s pojedinim zapovjednicima pojedinih grupa branitelja unutar Sarajeva, prvenstveno s Mustafom Hajrulahovićem Talijanom.

U sklopu posljednje, još jedne u nizu neuspješnih deblokada Sarajeva, Juka sa svojim specijalcima odlazi na Igman. "Deblokada može biti stvarno obavljena vrlo brzo. Međutim, postoje neki nesporazumi koji nas trenutačno sprečavaju da to obavimo", izjavljivao je tada. Međutim, sukob u koji je ušao s Vehbijom Karićem i Zulfikarom Zukom Ališpagom, također dvojicom zapovjednika čije su postrojbe sudjelovale u deblokadi, nije se stišavao - "svi bi oni htjeli naređivati nam, a nisu nam u stanju pružiti nikakvu potporu, opskrbljivati nas". Na kraju "igmanske faze", Juku i njegove i oružano napadaju, nakon čega "Jukini specijalci", zajedno sa svojim zapovjednikom, odlaze u Mostar, gdje se priključuju Hrvatskome vijeću obrane.

U ovome krajnje otvorenom razgovoru Juka nam otkriva mnoge detalje o odnosima unutar Armije BiH, osobito nakon dolaska Sefera Halilovića na njezino čelno mjesto. Prvo je pitanje bilo o situaciji u Sarajevu, ishodištu čitava Jukinog puta.

- Ne znam, to je luda kuća u Sarajevu. To je samo lomatanje za položaje, za stolicama. Mene to nikada nije zanimalo. Ja sam mogao "titrati" i govoriti: "Jest, tako je?", pa da ja sad tamo budem general i da se nešto pušem, da se meni najavljuju po pet dana... Mene to ne zanima. Mene zanima borba protiv četnika, ništa drugo me ne zanima. Protiv onih koji me napadnu, protiv njih sam, pa da je ne znam tko. Tko napada mene i moje ljude, protiv njih sam.

"Ubit će mi ljude"

Kako je i zašto došlo do vašeg prelaska u redove Hrvatskog vijeća obrane?

- Slušajte, kad su mene smijenili s mjesta člana glavnog štaba, s mjesta komandanta specijalnih jedinica i s mjesta prvoga komandanta brigade specijalnih jedinica, odmah sam prešao, prvo, pod zajedničko zapovjedništvo, a pošto od toga zapovjedništva nije bilo ništa, nemam ni taj papir. Poslije sam prešao u kažnjeničku bojnu. S time da sam dobio iskaznice, ali nisam dobio napismeno. Onda sam četrnaestoga siječnja zamolio zapovjednika Tutu da to dobijem napismeno i već se počelo govoriti na Igmanu kako tamo ne može biti HVO, kako njima gore ne treba HVO. Međutim, ja nisam htio ostati kao paravojna jedinica, već sam se htio boriti legalno.

Tko, po Vašem mišljenju, stoji iza svojedobnoga napada boraca Armije BiH na Vašu postrojbu?

- Ni jedan pametan čovjek neće narediti da dvjesta Muslimana napadne trista do četiristo Muslimana. Meni to izgleda kao da je načelnik Vrhovne komande Armije BiH založio dvjesta ljudi, ono - napadni, Juka će pogriješiti i pobit će vas, i sve ono što je uradio u toku rata past će u vodu. Međutim, ja nisam na to nasjeo, niti je meni bilo logično da ja uzvraćam i pucam po njima. Ja sam naredio povlačenje i da nitko ne smije pucati. I svi su moji ljudi, koji su sada zatvoreni, potvrdili da sam izdao takvo naređenje.

Međutim, ipak je došlo do borbi. Bilo je mrtvih i ranjenih boraca na objema stranama.

- Oni su četiri dana planirali kako da nas napadnu. Šest tenkova je na nas krenulo, a nikada na deblokadu Sarajeva ni jedan tenk nije išao, a kamoli šest. Planski su nam pohvatali 28 ljudi, jednog po jednog, po dvoje, po troje. Ono - odu dvojica ljudi donijeti vodu sa cisterne - zarobe ih. Ode netko zalijepiti gume u Pazarić - zarobe ga. Odu kupiti hranu, jer ja sam sve kupovao svojoj vojsci, oni ih zarobe. I sve tako dok nisu nakupili točno dvadeset i osam ljudi.

Kada sam primijetio da mi se s karaule nitko ne vraća, pitao sam Zuku da li je on umiješan u ovo. Kaže on: "Nemamo mi ništa s tim." Ja kažem da ću proći sa ljudima vidjeti šta se događa. Kaže on da prođem. Kada sam došao ispred Borika, iz svih mogućih oružja pucali su na nas. Minobacačima, "patovima", "pamovima", strojnicama… Nema što nisu radili. Ubijali mi nenaoružane ljude. Ja sam naredio da ne smiju uzvraćati paljbu. Oni odlože oružje, predaju se, a Zukini ih povedu u stroju jedan po jedan, s dignutim rukama. Dovedu ih pred Borik i prvom 30 metaka u trbuh. Mali 17 godina ima...


Mahalac
14-12-07 11:17
JUKA:6

Koliko Vam je tih dana poginulo ljudi?

- Prema mojim podacima, imao sam četiri ili pet mrtvih. Međutim, spremaju mi se ubiti još neke ljude koji se nalaze u zarobljeništvu. Spremaju mi se ubiti Nuhića, Dundu... ljude koji su bili cijelo vrijeme uz mene i koji su mirni, odani, pravi borci.

Imate li ikakvih informacija o ljudima koji su u logoru?

- Njih oko 150 nalazi se u silosu u Tarčinu, u teškim uvjetima, čak su se porazbolijevali. Jedu iza četnika, neopranim žlicama i iz neopranih tanjura. Spavali su na podu, ali sada su im ubacili neke pokrivače i madrace. Neće ih pustiti natrag u Sarajevo niti igdje drugdje da ne bi istina izašla na vidjelo. Međutim, ostali moji ljudi su ovdje pa oni mogu potvrditi sve ovo što govorim.

"Prejak je Sefer"

Tko je u biti Sefer Halilović? Tko stoji iza njega? Jer, bez obzira na sve što je o njemu proteklih mjeseci izrečeno, a i što je on sam kazao, još uvijek je čelni čovjek bosanskohercegovačke armije?

- To je ona sandžačka linija. Drži ga Ganić, Mahmutćehajić. On je tako ukopan na tom mjestu. Ta sandžačka linija, po meni, traži rezervnu državu. Zna se da Sandžak u Srbiji kad-tad pada. Znači, njima sada odgovara jedino ovdje, da sebi u Bosni i Hercegovini naprave rezervnu državu gdje bi sve položaje popunili svojim ljudima, a već su ih dobro popunili. U Predsjedništvu, u Vladi, u općinama... svagdje guraju svoje ljude. Još malo im se otima policija. Kažem malo, jer su već počeli i tamo gurati svoje ljude. Još malo im fali pa da to bude kraj priče. Oni su sve obitelji povukli u Sarajevo, stanove i radnje pouzimali, anarhija živa. Po meni, ako im se dozvoli da oni nastave tako, bit će rata između Hrvata i Muslimana. Četnici će promatrati, pa će se na kraju i oni uključiti i to će onda biti do istrebljenja. To ti je ta igra, "zakuhavanje" Sefera između Muslimana i Hrvata. Da što više "zakuha", da se to istrijebi, da olakša svojim prijateljima četnicima posao.

Zašto ga predsjednik Izetbegović ne smijeni?

- Izetbegović mi je jednom rekao da može da smijeni Sefera, ali da ne smije. Boji se negativnih posljedica. Prejak je, ipak, Sefer da bi se smijenio.

Kako objašnjavate svojedobno uhićenje, pa zatim puštanje na slobodu Jove Divjaka?

- To je sve Seferova igra da dokaže kako te može zatvoriti i raditi šta ti hoće ako ne budeš slušao. Tako on radi i po gradu s tim nekim komandantima - imaju suđenje na sudu, podare im optužnicu ali ga ubuduće moraju slušati, shvaćaš? To je sada anarhija u gradu. On može ući u sud i sve pocijepati.

Primjerice, koji su to ljudi (koji vladaju Bosnom, op.prir.)?

- To je Sefer, zatim Mustafa Hajrulahović Talijan. Vehbija ti je isto jedan od tih ljudi, razumiješ, i Kerim Lučarević, načelnik sigurnosti Armije BiH, opasna karika u svemu tome. Opasna karika, koji nenormalno mrzi Hrvate i pravi je fundamentalist. Pravi. U stanju je reći: kada se obračunamo s četnicima, onda ćemo, kaže, s Hrvatima. Ja mu to mogu potvrditi u lice i mogu dovesti deset, dvadeset, sto ljudi za svjedoke. To je istina od koje ne možemo pobjeći. Na primjer, jedne prilike se skupimo pred akciju u Štabu. Sve Muslimani i samo jedan Hrvat. A sve do jednoga zadrti Muslimani. Znaš, pa merhaba, pa ovo, pa ono. Mislim, ja jesam Musliman, ali sam Musliman na svoj način. Poštujem sve, Musliman sam se rodio, što ću ja sada. Ali mene to ne zanima, ja sam običan čovjek.

Nabrojali ste dio ljudi iz vojnoga vrha. Je li, možda, gospodin Izetbegović upoznat s takvim stanjem?

- On sve to zna. Međutim, po mojim saznanjima, Alija je nemoćan. I njega ponekad ubace u taj vrtlog, on potpiše nešto što ne treba pa onda izleti iz toga vrtloga jer vidi da je pogriješio. Shvaćaš, on je, po meni, čovjek koji nema podrške u Predsjedništvu, koji je tamo osamljen.

--------------------------------------------------------------------------------

Zoran Čegar
Bio je hrsuz još kao dijete
"Došli su kriminalci da se zajedno borimo protiv agresora: kad rat stane, opet će svako na svoju stranu." Ovako je, negdje u maju 1992. godine, Zoran Čegar, tada zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a RBiH, objasnio učešće Jusufa Juke Prazine u odbrani Sarajeva. Deset godina kasnije, Čegar, koji je u međuvremenu živio izvan BiH i po povratku postao inspektor u federalnom MUP-u, kaže:

- Juku sam znao još kao dijete: i tada je bio hrsuz. Poslije je prerastao u velikog kriminalca, ali mislim da je to od njega napravio sistem. Pošto se rat dugo spremao - trebali su podobni ljudi. Oni su njih svjesno naoružavali. Zna se da je Juka imao prvu paravojsku ovdje. No, ja moram reći da ni Vikić (Dragan Vikić, tadašnji komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, op. aut.) ni ja s njim nismo imali problema: znao je izvršiti zadatak. Šta su sve njegovi borci radili pod okriljem borbe za grad, ja ne znam, ali svi znamo da četnik u Sarajevo nije ušao a da je grad poharan. Uostalom, sve se zna - i ko je šta radio i na koji način, ali se ništa ne poduzima. Jukine jedinice su s nama, sa Specijalnom, zapravo surađivale: stavile su nam se na raspolaganje. U to vrijeme, svaki je naoružan čovjek bio važan, a njegovi su borci bili dobro opremljeni, dobro obučeni i dobro naoružani. Ja sam u ljeto 1992. izašao iz Sarajeva: Juku sam sreo jednom u Zagrebu i jednom u Njemačkoj. Kad smo se vidjeli u Zagrebu, rekao mi je da su i njegovi ljudi pucali na miting pred Skupštinom i da je sve bilo dogovoreno. Ustvari, objasnio mi je da su na mitingaše pucale sve tri paravojske - i srpska, i hrvatska, i njegovi momci. Kada smo u Njemačkoj razgovarali, pričao mi je da su ga najurili s Igmana zato što je provalio da je sukob Hrvata i Bošnjaka počeo zbog jednog šlepera cigareta. Kazao mi je da hoće da ga uklone jer previše zna. Čuo sam poslije razne verzije o njegovoj smrti. No, šta god ko rekao, ne može poreći činjenicu da je Juka sa svojim ljudima izašao da brani Sarajevo onda kada je to bilo najpotrebnije.




Mahalac
14-12-07 10:42
DOBAR DAN, SMRTI
KOLIKO-TOLIKO ORGANIZOVANA KOLONA
u kojoj su se srebre nicki civili i vojnici probijali prema Tuzli u julu 1995, poslije nekoliko dana se raspala. Umorni od stalnih pokreta i cestih srpskih zasjeda, Srebrenicani su se podijelili u manje grupe koje su se samostalno nastavile kretati prema zajednickom odredistu. Jedna takva grupa je nakon nekoliko noci u pokretu zalutala u neko bezimeno poluizgorjelo selo u okolini Zvornika. Shvatajuci da svice i da ne mogu dalje, oni koji su bili u skupini odlucili su predaniti u jednoj od izgorjelih kuca u samom selu, racunajuci da ce tu biti mirni od srpskih potjera. Poslijepodne tog dana, slucaj je u selo nanio srpsku patrolu koja je svratila u dvoriste kuce prekoputa izbjeglickog skrovista, trazeci vode. Donoseci vojnicima vodu, starica koja je zivjela u toj kuci pitala ih je: "Djeco, ima li Turaka?" Poslovicno su odgovorili da ima, na sto je baba uzvratila: "Neka, da ima baba cim svinje 'raniti!" Vojnici su se samo nasmijali i produzili.

U to vrijeme bio sam u Potocarima, u holandskom vojnom logoru, potpuno zbunjen. Sve se zbivalo odvec brzo. Za cetiri dana je nestao jedan grad, njegovo stanovnistvo i njihove zajednicke proslosti. No, pripreme za ono sto se odvijalo pred ocima hiljada civila i nekoliko stotina holandskih vojnika trajale su malo duze. Jos krajem aprila sam u kancelariji Vojnih posmatraca naisao na izvjestaj koji je njihova patrola dan ranije napravila na putovanju Srebrenica - Sarajevo - Srebrenica. U izvjestaju su pominjali autobuse vojnika, artiljeriju, kamione municije, visecijevne bacace raketa i nekoliko protivavionskih sistema SAM-3, rasporedjenih u blizini Srebrenice, duz puta izmedju Vlasenice i Milica. Grafitnom olovkom sam na komadic papira prepisao najvaznije stvari, ukljucujuci i koordinate artiljerijskih orudja i narocito bitnih SAM-ova. Zatim sam se popeo na sprat (bili smo smjesteni u Posti), gdje je bila mala telefonska centrala, i nazvao svog prijatelja u komandi divizije.

Kada sam mu, jos uvijek pod dojmom sokantnih informacija, uznemireno ispricao o cemu se radi, dogovorili smo se da se nadjemo u gradu, kod pijace. Dao sam mu taj papiric, a onda smo se skupa uputili u komandu, gdje nas je cekao obavjestajni oficir. Dok sam i njemu ponavljao svoju pricu, on je na mapi trazio i biljezio koordinate. Krenuo sam, a on me je uvjeravao kako ce sve odmah sifrirati i poslati u Tuzlu. Nekoliko dana kasnije, na jednom od redovnih sastanaka izmedju oficira ARBiH i Vojnih promatraca, on je, izrazavajuci svoju zabrinutost za srpske pokrete oko enklave, rekao kako su, "prema nasim izvorima, pokreti srpskih trupa uoceni ovdje i ovdje", pokazujuci na karti mjesta orudja.

Nesto se kuha
Tada, doduse, nisam znao da je dvije sedmice ranije jedna patrola 28. divizije na Velikom Zepu primijetila neuobicajene pokrete. Kasnije se ispostavilo da se u jednoj od tri "Gazele" koje su oni vidjeli nalazio licno Ratko Mladic. Sest modernih transportera BMP 80, naoruzanih lanserima "maljutki" i protivavionskim topovima, pripadalo je 65. Zastitnom puku VRS-a, koji je tog dana brinuo za njegovu sigurnost. I taj izvjestaj je proslijedjen komandi Drugog korpusa. I jedan i drugi raport su upucivali na ozbiljne srpske pripreme za napad na enklavu i najvjerovatnije zavrsili u hladu nekog sefa ili ladice. U prilog tome ide i poruka koju je, na svoju ruku, iz Tuzle poslao Naser Oric. U toj poruci je stajalo: "Cuvajte se... Nesto se veliko kuha, cuvajte tenkoprohodne pravce od Zelenog Jadra i Zutog mosta. Ozbiljna je stvar, ali i gore smo mi predurali." No, do tada je vec sve bilo okoncano. Srbi su bili u Zelenom Jadru, zalihe hrane su se, bar prema rijecima opcinskih zvanicnika, smanjivale, a UNPROFOR radio jedino sto je znao: pregovarao.

U Oricevom odsustvu sve je bilo u rukama njegovog nacelnika staba, rahmetli Ramiza Becirovica. On se jos uvijek oporavljao od rana zadobijenih kada su Srbi iznad Zepe srusili helikopter kojim su se on i grupa oficira 28. divizije vracali iz Tuzle. Ramiz nije bio covjek za krizne situacije: bio je oprezan, kolebljiv, nije volio improvizovati niti donositi velike odluke, stedio je ljude i resurse. Njegova uloga se sastojala u tome da pravi ravnotezu Oricevoj ishitrenosti. Pored njega, u Srebrenici vise nije bilo nijednog armijskog oficira od uticaja koji bi svojim vojnim iskustvom, obrazovanjem i liderskim karakterom mogao da se nosi sa okolnostima. Povrh toga, Drugi korpus nije dopustao upotrebu sile u ponovnom zauzimanju Zelenog Jadra. Kada je sedmog jula poceo posljednji srpski napad, sve je bilo spremno za katastrofu.

Vec prvog dana, linije odbrane u juznom dijelu enklave su izgubljene. Rezervnih linija nije bilo, a odbrana je bila plitka. Stab divizije se preselio na sprat Poste, u kojoj je bio i centar veze. Slucajno sam se zatekao tu kada je dosao kurir trazeci rucne bombe, kojih nije bilo. Bio je prljav, umoran i kao u transu ponavljao: "Da nam je samo rucnih bombi, sve bi ih povaljali. Imamo tromblona, al' ne pomazu." Nekoliko clanova staba je sa svojih opasaca skinulo bombe i pruzilo mu ih. Ali, to nije bilo dovoljno. Stanovnici nekoliko okolnih sela su vec poceli da dolaze u Srebrenicu, noseci zavezljaje hrane i odjece. Vec su se mogle cuti pjesadijske borbe vodjene na samom ulazu u grad.

Komandant 282. brigade, cija je to zona odgovornosti bila, preklinjao je: "Opkoljeni smo, treba nam ispomoc!" "Izdrzi jos malo, doci ce", govorio mu je Ramiz. "Ne znam koliko cu moci, pucaju sa svih strana." "Izdrzi samo jos malo, dolazi interventna ceta!" Iznenada, s druge strane veze vise nije bilo nikoga.

I sljedeci dan su se najzesce borbe vodile na juznim prilazima gradu. Sada su stanovnici predgradja napustali svoje kuce; Srbi su bili preblizu. U Posti je vrvjelo; kuriri su dolazili i odlazili, stab je pravio plan protivnapada, a holandski oficiri su od vlasti trazili da uzmu i oruzje koje su im predali 1993. Odbijeni su iz dva razloga. Prvo, oruzje koje su predali tokom demilitarizacije je bilo uglavnom nekorisno ili pokvareno. Municije za artiljerijska orudja i tenkove ionako nije bilo, pa ni oni nisu bili od koristi. Drugo, povlacenje oruzja sa depoa znacilo bi da Srebrenica, barem formalno, prestaje biti demilitarizovana zona i da UN vise ne snosi nikakvu odgovornost za njenu sudbinu.

Do Potocara i natrag
Tu vecer Vojni promatraci su odlucili da se povuku u Potocare. Nas dvojica prevodilaca, moj kolega Hasan i ja, trebali smo poci s njima. Hasan to nije zelio, njegova porodica je jos uvijek bila negdje u prenatrpanom gradu i on je htio biti s njima. Ja sam posao. Dok smo se vozili prema Potocarima, Srbi su nas gadjali sa okolnih brda. Tek kada smo dosli u holandski logor, poceo sam shvatati sta se desava. Pokazali su mi gdje cu spavati. Razgovarao sam sa jednim od nasih ljudi zaposlenih kod plavaca. Usred razgovora sam zaplakao, ponavljajuci jedno te isto: "Sve je otislo u materinu. Zar ne vidis da je sve gotovo, covjece!" Nije mi vjerovao. Danas je, iako je bio skoro zakleti pacifista, na nekoj turskoj vojnoj akademiji.

Sljedeceg jutra sam otkrio da je osnovni razlog za zabrinutost mog sefa bio sto je u Posti u gradu zaboravio pasos. Toliko mu se zurilo. No, tamo je vec bio holandski oficir za vezu (koji je kasnije uz Karremansa popio rakiju sa Mladicem), i brinuo se za njegove licne stvari. Odgovarajuci radiom na nase pitanje kakvo je stanje u Srebrenici, on je rekao da je malo mirnije, ali da su se "muslimani poceli medjusobno sukobljavati". Poludio sam. Znao sam da laze i zatrazio sam od naseg team-leadera (takodjer holandski oficir, major Andre de Haan) da podjemo u Srebrenicu. Odbio je. Obrazlagao je svoju odluku granatama koje su na putu do Srebrenice zvizdeci prelijetale Potocare. Na svaku eksploziju dopunskog punjenja, on i dva Afrikanca su bjezali u skloniste. Zatrazio sam da me pusti da idem sam.

"Moze, ali samo na tvoju odgovornost", rekao je. "Nema problema. Dajte mi kartu, 'Motorolu', i baterije." "Znas li citati kartu?" "A-ha." Uzeo sam sve sto mi je bilo potrebno, potrpao hrane u dzepove i krenuo. Dok sam isao prema kapiji, on je obavijestio holandske vojnike. "Moj prevodilac ce izaci, propustite ga." Vojnik na izlazu me samo pogledao i, vjerujem iskreno, zazelio srecu. Vec sam isplanirao put. Mislio sam trcati iz jedne fabrike u drugu (radi se o industrijskom kompleksu) dok to bude bilo moguce, a onda koritom rijeke, sve do Solocuse, na samom ulazu u grad. Tu cu biti siguran od srpskih nisandzija. Nosio sam vojnu bluzu i pantalone i znao sam da cu biti meta. Preskocio sam ogradu i usao u "Feros". Zaprepastio sam se kad sam vidio jedan bracni par kako mirno kupi pokosenu travu, kao da se oko njih ne desava ama bas nista. Preskocio sam i drugu ogradu i tu skrenuo u korito rijeke. Nisam uspio proci neprimijecen. Nekoliko metara rijekom i -prvo bljesak, a onda parajuci "buuum". Ne tako daleko od mene. Bacio sam se na zemlju, dok je po meni padalo busenje. Bestrzajni top, bio sam siguran. Nisam vjerovao da mene gadja, mislio sam da je jos neko u blizini. Desetak metara dalje, bio sam siguran da sam ja meta. Sisao sam sa obale i zagazio u rijeku zaklonjenu drvecem. Ko god da je bio onaj za topom, sada me nije mogao vidjeti, ali svejedno, znao je da sam tu. Jos nekoliko puta sam morao zaleci iduci ka Srebrenici.


Mahalac
14-12-07 10:42
DOBAR DAN, SMRTI:2
Kada sam bio na sigurnom, ponovo sam izasao na cestu. Usput sam sreo mladica koji je nosio pusku objesenu preko ramena i objasnio mi da su "nasi" tu noc izveli kontraudar. "Samljeli smo ih", rekao je, ocito zadovoljan. Nikad ga vise nisam vidio. Dosao sam pred Postu, umoran, prljav i mokar. Nasa kancelarija je bila razvaljena i sve od bilo kakve vrijednosti odneseno. Magacin sa hranom takodjer je bio prazan. Otisao sam na sprat, pun vjere, ubijedjen u ono sto sam cuo. Medjutim, tu sam otkrio da je samo dio - istina. Nasi zaista jesu izveli kontranapad. Srbi su, medjutim, ubrzo uveli svjeze snage i povratili polozaje. "Evo ti ih ovdje, na Ucinoj basci", rekao mi je Nasir Sulejmanovic, tehnicar u centru veze, i sam uplasen.

Osim komunikacija, sve je bilo u rasulu. Tenkovi su prodirali iz Jadra, a protivtenkovsko orudje je bilo u 10 kilometara udaljenim Potocarima. Oruzje je na konjima dovuceno nekoliko sati kasnije, ali nije bilo koristi. Dvojica koji su rukovali oruzjem nisu mogli pogoditi tenk. Grad je zasipala kisa granata, svako malo su u bolnicu dolazili ranjenici. Otisao samo do bolnice i radiom prenio ono sto sam vidio. Kako se priblizavao mrak, bilo je sve jasnije da Srebrenica pada. Javio sam i to. Stanovnistvo se predvecer uzbunilo i krenulo prema Potocarima. Krenuo sam i ja. Nakon dvadesetak minuta pjesacenja, okrenuo sam se i iza sebe vidio bijeli dzip: u njemu su bila trojica SAS-ovaca. Cio dan su proveli na frontu; ocekivali su avione koje su trebali navoditi. Stali su i ja sam se popeo na otvoreni dzip. Britanci su jurili nevjerovatnom brzinom. Znali smo da ce Srbi pucati i ja sam pokusavao javiti Holandjanima da otvore kapiju da se ne bi zadrzavali na ulazu. Koliko god da sam se derao, vjetar je bio glasniji od mene. Srbi su ipak pucali preko nas.

Izvjestaj o genocidu
Na ulazu su me docekali ljudi ciji sam posao radio cio dan. Jedan od njih me kroz smijeh nazvao "Christianne Amanpuor". "Fuck you both!", bilo je sve sto sam mu imao reci. Jedino sto je tog dana izaslo iz Srebrenice je bio moj glas. Na temelju onog sto sam javio, plasljivi, ali pismeni vojni promatrac iz Afrike (major David Tetteh, Gana) napravio je izvjestaj u kojem se sve vrti oko jedne rijeci: genocid. Nisam se osjecao bolje zbog toga.

Sve ono sto se desavalo sljedecih dan ili dva je poznato. Avioni nikad nisu dosli, a srebrenicki civili su trazili zastitu kod Holandjana. Uvecer 11. jula bio sam pozvan u stab Holandskog bataljona. Oni su se vratili sa sastanka sa Mladicem, koji je ultimativno trazio da do pola noci razgovara s nekim od predstavnika lokalne vlasti. Moj posao je bio da nadjem nekoga od njih u masi. Nasmijao sam se: "Jeste li vi normalni? Oni su sad u sumi i vjerovatno se spremaju da krenu prema Tuzli." "Nadji direktora skole, direktora bolnice, bilo koga", odgovorio mi je njihov bezbjednjak. I stvarno sam, nakon nepunih sat vremena, nasao direktora srednje skole, Nesiba Mandzica. Kada sam mu rekao za Mladicev zahtjev, samo je klimnuo glavom i krenuo sa mnom prema holandskom kampu.

Ne znam sta se dogodilo tu noc, ali su mi ujutro rekli da je novi sastanak s Mladicem dogovoren za 10 sati. No, prije nego sto je sastanak i poceo, njegovi su vojnici usli u Potocare i opkolili izbjeglice. Mandzic je iz centra veze satelitskim telefonom razgovarao s nekim, ili bolje receno, derao sa na nekog iz tadasnje bh. vlasti: "Ali, oni vec ulaze, razumijete li, oni vec ulaze!" "Idiot, kaze mi da potrazimo zastitu od UNPROFOR-a", govorio je izlazeci iz sobe, zalupivsi vratima. Srbi su trazili da obidju kamp, da bi bili potpuno sigurni da unutra nema pripadnika ARBiH. Holandskim vojnicima je naredjeno da odloze oruzje. Ovi su to i ucinili. Kada se nekoliko srpskih oficira pojavilo u velikoj sali u kojoj je u blatu bilo vise stotina izbjeglica, zene su pocele vristati, neke su izgubile svijest, a djeca su se dala u plac. Nakon sastanka, od kojeg su svi ocekivali mnogo, Holandjani su donijeli plan: UNHCR i Crveni kriz ce evakuisati izbjeglice uz njihovu oruzanu pratnju. U tom trenutku vec su dva kamiona UNHCR-a sa cebadima i hranom za izbjeglice bili na putu prema Srebrenici. Odahnuli smo. Na dva sata. Jer, tacno je toliko proslo dok prvi srpski kamioni i autobusi nisu poceli stizati u Potocare. Bili smo jos jednom zateceni. Pitao sam nekog holandskog oficira sta se desava. Cereci se, odgovorio mi je: "Dolazi Ratko Mladic da vas evakuira."

U isto vrijeme, holandski pukovnik protestuje kod srpskog generala. Evo njihovog dijaloga: "Molim vas, ja sam komandant Holandskog bataljona i ja..." "Kakav, bre, komandant. Ti si jedna karina. Ja sam ovde bog! Prevedi mu to, prevedi!" Dogovori rezultiraju time sto ce, umjesto srpskih, holandski vojnici organizovati evakuaciju i sprovoditi civile do vozila.

Poslijepodne, izlazim iz kampa sa jednim od promatraca. Pedesetak metara od kapije kontrola. "Koji si ti?", pita me vojnik. "Prevodilac", odgovaram, i osjecam kako mi glas drhti. "Imas li ti neki papir?" Dajem mu zutu karticu koju su imali svi prevodioci. On je uzima, letimicno pogleda, dodaje drugom, ovaj trecem i tako preko ceste do Mladica, kojeg tek tad vidim okruzenog njegovim oficirima. On se zagleda u karticu, podize pogled i kaziprstom me pozva. Noge su mi postajale teze sa svakim korakom, osjecao sam se kao da koracam kroz vodu, nestajalo mi je zraka. Kada sam mu prisao sasvim blizu, svijet se zavrtio oko mene. Ustvari, oko njega, jer mogao sam se koncentrisati samo da odgovaram na njegova pitanja. Kao da nikog drugog nije bilo oko nas.

Razgovor s Mladicem
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Odakle si?
- Odavde, iz Bratunca.
- Sta radis ovdje?
- Prevodim.
- Kud si krenuo?
- Pa... evo, krenuo sam gore sa ovim vojnim posmatracima, da vidimo sta se desava.
- Jesi li bio u vojsci?
- Nisam.
- Nisi, je l' da?
- Nisam, ozbiljno, bio sam maloljetan!
- Dobro, 'ajde sad idi u kamp, moze te neko ubiti.
- Mogu li dobiti svoju karticu natrag?
- Evo ti.

Krenuo sam prema kapiji, duboko vjerujuci da ce mi neko pucati u ledja. Morao sam proci kroz kordon srpskih vojnika, i ocekivao sam da cujem zvuk repetiranja puske. Holandski vojnik je otvorio kapiju i pustio me da udjem. "Tegovi" koje sam imao na nogama su odjednom nestali i ja sam bio spreman da poletim od radosti sto sam ziv.

Dan poslije (tada sam prestao racunati vrijeme), evakuirani su skoro svi ranjenici i medicinari iz srebrenicke bolnice. Posljednji put su vidjeni zivi na kamionu sa UN-ovim oznakama na putu iz Potocara prema Bratuncu. Dok su se spremali da krenu, saznao sam kako Srbi od UN-a traze da im predaju nas, prevodioce, te kako su ovi popustili pred tim zahtjevom. Moji sefovi, s kojima sam pricao, nisu mi mogli ponuditi bilo kakve garancije. "Srbi samo zele biti sigurni da niko od vas nije pocinio ratne zlocine", lakonski su odgovarali.

Razgovarao sam o tome sa kolegicom dok smo gledali kako se uglavnom civili ranjeni tokom proteklih nekoliko dana spremaju krenuti prema Tuzli. Jedan holandski vojnik, koji je razumio bosanski, prisao mi je i rekao: "Slusaj, evo ti moja puska, rani se u nogu, pa cemo te svrstati medju ranjenike. Ako ne smijes ti, ja cu pucati." Pogledao sam u njega, pa u "uzi". Nisam imao hrabrosti za to. Tu noc, Holandski bataljon je iznenada dobio poruku iz staba u Tuzli koja je glasila da se "UN ima pobrinuti za sigurnost dvojice prevodilaca cija su imena: Emir Suljagic i Hasan Nuhanovic". U dodatku je stajalo da je ta poruka upucena Yasushi Akashiju, Rupertu Smithu i glavnokomandujucem UNPROFOR-a, francuskom generalu Bernardu Janvieru. U zaglavlju je pisalo da poruka dolazi iz komande snaga UN-a u Tuzli.

Kasnije sam saznao kako je do toga doslo: Hasan je, u strahu za nase zivote, nazvao Tuzlu i razgovarao sa penzionisanim americkim pukovnikom Kennethom Biserom, u to vrijeme sluzbenikom Odjela civilnih poslova UN-a. On je napisao tu poruku i poslao je, koristeci svoje dobre veze, na sve moguce adrese, a, ispostavilo se kasnije, i u Sekretarijat UN-a u New Yorku.

Zaista ne znam koliko je dana jos proteklo prije nego sto smo napustili Potocare. Provodio sam to vrijeme u magnovenju, nikad sasvim siguran da sve to samo ne sanjam. Nocu sam se budio i hodao vjerujuci da ce me ostaviti ako zaspim, a Srbi su danju pljackali sve sto se moglo opljackati. Pamtim jos staru zenu u crnini kako po julskom suncu u kolicima vuce frizider i svako malo staje da se odmori, ali ne odustaje od frizidera; pamtim jos onoga sto je svaki dan dolazio i nosio po jednu kosnicu sa livade u blizini; onog sto je na traktor tovario svjeze sadjeveno sijeno... I pamtim hrvatskog carinika u Lipovcu, kako mi trazi pasos.


Mahalac
14-12-07 10:26
FOCA JE DANAS GRAD SA NAJVECIM
brojem optuzenih za ratne zlocine. U ovom mjestu, za koji njegovi danasnji stanovnici insistiraju da se zove Srbinje, na monstruozne nacine pobijeno je oko 1.400 Bosnjaka, 400 ljudi se vode kao nestali, stotine zena i maloljetnih djevojcica je silovano, a na hiljade je protjeranih. Sve je pocelo sestog aprila 1992. godine, dolaskom Arkanovih i drugih paravojnih formacija, koje su lokalnim ekstremistima pomogli u "oslobadanju" grada i okolnih mjesta. U njihovim pohodima na podrucju opcine Foca, sva muslimanska sela i gradska naselja u kojima su zivjeli uglavnom Bosnjaci su spaljena gotovo do temelja. Kad su se krajem maja 1992. godine paravojske iz Srbije i Crne Gore povukle prema Tjentistu, na scenu su stupili lokalni srpski patrioti. Bosnjaci koji nisu uspjeli pobjeci u Gorazde ili Sarajevo, odvedeni su u logore: KP Dom, Srednjoskolski centar, Partizan i sve druge objekte koji su mogli posluziti za tu namjenu, i tamo svakodnevno maltretirani.
Zene su odvedene u nekoliko javnih kuca, a zlocinci su i u stanovima i privatnim kucama pravili javne kuce "za svoje potrebe". Najpoznatija javna kuca bila je na Miljevini, a njen "vlasnik" Pero Elez, jedan je od najozloglasenijih zlocinaca u opcini. Srpski zvanicnici tvrde da je posljednji konvoj civila, 15. augusta, organizirano usmjeren tamo gdje su Bosnjaci zeljeli. No, svjedocenja logorasa (zarobljenika ali i izbjeglica koji su uspjeli pobjeci iz Foce i cija svjedocenja Dani donose u Dnevniku Faika Tafre) govore suprotno: logori su postojali mnogo duze. Na haskim spiskovima, onim javnim, stoje imena ratnih zlocinaca iz Foce: Gojko Jankovic, Janko Janjic Tuta, Radomir Kovac Klanfa, Dragan Zelenovic Zelja, Radovan Stankovic.

Srpska vjerska humanost


Kad srpskim zvanicnicima u Foci, odnosno Srbinju, postavite pitanje gdje je 20.000 Bosnjaka koji su do 1992. godine ovdje zivjeli, prvo se iznenade jer nisu navikli da neko iz njihovog glavnog grada, Banje Luke, kako sam im rekla da bih uopce mogla razgovorati s njima, postavlja takva pitanja. Onda pocinje prica koju ce svaki bez greske ponoviti: \"Muslimani su nas prvi napali i mi smo morali odbraniti kucne pragove. Pokusali su nam presjeci putne komunikacije. Mi smo se morali samoinicijativno organizovati i spasiti nasu djecu.\" Poneko ce ispricati i ovu verziju: \"Muslimansko je rukovodstvo naoruzalo 500 robijasa iz KP Doma i okrenulo ih protiv Srba.\"

No, bez izuzetka ce svi ustvrditi da su rat u Foci \"skrojili najekstremniji dio SDA - Alija Izetbegovic i Hasan Cengic\" i to u Ustikolini. Bozo Obrenovic se kune kako je bas u Ustikolini nasao dnevnik Hasana Cengica u kome su \"opisani planovi za etnicko ciscenje Srba iz Foce\". No, dnevnik je, navodno, izgorio. Zbog toga im je, kako kazu, posebno drago sto su Aliju Izetbegovica, 1992. godine, zauvijek sprijecili u njegovoj nakani da usred Foce, navodno, napravi najveci islamski centar u Evropi, odnosno Malu Cabu. Za Izetbegovica kazu da je \"primitivac kojeg je izbacio nacionalni val i koji je dusevno vezan za Focu, jer je u KP Domu nekoliko godina robijao\". A ovako se hvale \"srpskom vjerskom humanoscu\": \"Vaspitac Alije Izetbegovica u KP Domu se licno potrudio da Alija sve vjerske obrede vrsi na vakat.\" Ista se humanost, valjda, manifestirala i rusenjem Careve i Aladza dzamije koje su izbrisane sa lica zemlje. Desilo se to, pricaju srpski \"branioci\", \"zato sto su bile najjaca snajperska uporista i zato sto su se tu najvise okupljali islamski ekstremisti\".

Na mjestu gdje se nekada nalazila dzamija stara cetiri stotine godina, danas je gola livada. O postojanju Aladze svjedoci tek pokoji nisan i mezar oca Adila Zulfikarpasica, kojeg je samo cudo spasilo od potpunog rusenja. Narodna legenda kaze da je majstor Ramadan, koji je sredinom XVI stoljeca gradio Aladzu, nakon sto je sazidao zidove, naprasno nestao ostavljajuci posao nezavrsen. Nepokrivena gradevina je majstora cekala punih godinu dana dok se on napokon nije pojavio objasnjavajuci kako treba da prode cijela godina dok se zidovi sami od sebe ne ucvrste. Na taj nacin, govorio je on, dzamija ce vjecno ostati na svojim temeljima. Cetiri stoljeca kasnije branioci srpstva uspjeli su da je sruse. Par godina nakon sto je \"Srbinje docekalo slobodu\", Petko Cancar, jedan od prvaka lokalnog SDS-a, sada ministar pravde u novoj Vladi RS-a, slikovito je, u poznatom karadzicevskom maniru, objasnio: \"Srbi su, kao raja, stotinama godina zidali dzamije, a posto im rad nikada nije placen, rijesili su da ih ruse.\" Tako dolazimo na pocetak price koju je anonimni pjevac najavio jos za vrijeme Drugog svjetskog rata: \"Ocemo li, coce, coce, gradit\' crkvu nasred Foce\".

Prije ovog rata, na podrucju opcine Foca zivjelo je oko 43.000 stanovnika. Srpski zvanicnici ne priznaju da su Bosnjaci bili vecina i zato tadasnje statisticke podatke opcine kriju kao zmija noge i kazu: \"Ovdje je zivjelo 20.000 Srba i isto toliko Bosnjaka.\" Danas u Foci zivi 22.800 stanovnika, medu kojima je znacajan broj izbjeglica i to iz Sarajeva. Zauzeli su sve bosnjacke stanove, a njih stotinjak jos uvijek stanuje u kolektivnom smjestaju u hotelu \"Zelengora\". Kako narod zivi, pitam predsjednika opcine Ljubu Veljovica, a on kaze: \"Zasto to mene pitate? Otkud ja to mogu znati? Jedino da im udem u kucu i zavirim u frizider. Svak\' sebi kreira zivot i srecu. Ne kreira im ni predsjednik opstine, ni drzava. A ti, novinarko, sve ovo pises?\" Predsjednik priznaje da on zivi solidno. Mozda mu i nije ugodno priznati da narod, sa casnim izuzetkom predstavnika vlasti koji imaju platu od 1.000 DEM, zivotari. Prosjecna zarada zaposlenih Focaka (odnosno Srbinjana) je 200 srpskih dinara ili 40 DEM. Od 22.800 stanovnika radi samo 4.766 i to pretezno u \"Maglicu\".


Adverteerder:
1 2 
Onderwerpen lijst
Nieuwe reactie